Jedan od najznačajnijih datuma u savremenoj historiji Bužima jeste 7. novembar 1942. godine, dan kada su partizani ušli u Bužim što je neprijateljske jedinice natjeralo na povlačenje.
U trećoj etapi narodnooslobodilačke borbe Bosanske krajine prema operativnoj zamisli Vrhovnog komadanta, Tita bila je predviđeno da se nakon oslobađanja Bihaća poduzmu ofanzivna dejstva na sjeveroistok i i sjever prema pravcima Bosanski Novi – Dvor – Bosanska Kostajnica i Slunj – Cetingrad – Velika Kladuša – Vrnograč. Cilj tih dejstava bio je da se oslobode svi krajevi i povežu se slobodne teritorije. Da bi se što bolje iskoristio postignuti uspjeh Operativni štab za Bosansku krajinu izdao je naređenje 8. banijskoj brigadi 4. novembra da krene preko Brekovice i Ostrošca ka Cazinu i poveže se sa 5. a potom i 6. krajiškom brigadom a kasnije i sa snagama 2. krajiške kod Bosanske Krupe.
Dana 5. novembra po naređenju Operativnog štaba za Bosansku krajinu glavni dio 1. krajiške brigade upućen je na pravac Bosanska Krupa – Bosanski Novi, a drugi dio snaga na pravac Cazin – Bužim.
U noći između 6. i 7. novembra 1942. godine partizani su ušli u Bužim i oslobodili ga od neprijateljske vojske, nakon čega su se neprijateljske jedinice povukle s tog područja. Značajno je da su partizani ušli u ovaj grad bez otpora, i lako ga zauzeli. Vjerovatno su neprijateljske jedinice bile iscrpljene borbama i ratnim dejstvima oko Bihaća par dana ranije, pa su se zbog toga odlučile na povlačenje.
U vremenskom periodu od 5. do 15. novembra snage Operativnog štaba Bosanske krajine su pored Bužima, oslobodile i Bosansku Krupu, Otoku, Cazin te niz drugih naseljenih mjesta i blokirale neprijateljske snage u Bosanskom Novom.
Ubrzo nakon zauzimanja Bužima na tom području započeo je aktivan politički rad, u cilju što većeg pridobijanja ljudi u Narodnoslobodilačku vojsku. Međutim, zbog neobrazovanosti i nepismenosti bužimskog življa taj proces je u Bužimu tekao nešto sporije. Odmah nakon oslobođenja zbog nepovjerenja domaćeg stanovništva određena grupa seljaka nije se odmah opredijelila za partizane. Neki nisu bili ni za partizane, niti su htjeli ići sa neprijateljima, dok su neki čak prijetili partizanima Zbog toga, su organizovani razni zborovi, na kojima su govorili značajni ljudi iz Komunističke Partije. Vrhunac je svakako bio dolazak Josipa Broza Tita u Cazin i njegov govor u kojem je pozvao sve ljude da se priključe Narodnooslobodilačkoj vojsci.
Značajan je i zbor u Bužimu 11. decembra 1942. Bužimljani su se za taj dan lijepo pripremili. Grad su ukrasili, a narod je počeo stizati veoma rano. Ogromna masa okupljenog stanovništva pozdravljala je goste asplauzima i poklicima Titu i Narodnooslobodilačkoj vojsci. Pucalo se iz lovačkih puški i pjevalo u glas. Na zboru je bilo, pretpostavlja se oko 5 000 ljudi koji su došli da čuju govore Moše Pijade, Nurije Pozderca, Hajre Kapetanovića i drugih. Nakon zbora, Bužimljani su priredili ručak gostima, što govori o lijepom gostoprimstvu i ljubaznosti ljudi ovog kraja.
Osnovne parole zborova bile su bratstvo i jedinstvo, KPJ kao rukovodilac narodnooslobodilačke borbe, narodni odbori kao prvi istinski organ naroda kao i parole o Narodnooslobodilačkom frontu. Iako su narodni odbori obavljali dobar dio poslova ipak su postojale i Komande područja i komande mjesta na slobodnim teritorijama. Pa je tako komadant u mjestu Bužim bio Meho Abazović.
Zanimljiva su razna dešavanja u Komandi kada su ljudi dolazili i tražili određena objašnjenja. Tako su jednom došla tri čovjeka iz Bužima a predvodio ih je jedan hadžija koji je imao žutu ahmediju omotanu oko fesa, dok su druga dvojica bila drugačije obučena. Hadžija je tom prilikom donio jedan paket i stavio ga na stol. Tražili su komadanta i rekli da su došli zbog jednog obavještenja. Pitali su da li će se garantovati život naoružanim ljudima ako se vrate svojim kućama i predaju oružje. Dobili su pozitivan odgovor, ali je napomenuto da to ne važi za zločince. Nakon odlaska ovih ljudi, u Komandi su otvorili paket. U paketu se nalazila pečena kokoš, pogača i peških od domaćeh lanenog platna. To je naime bio običaj u Bužimu da se nosi poklon kad se krene u posjetu vlasti što je bio znak poštovanja.
Desetak dana nakon oslobođenja na oslobođenim teritorijama pa tako i u Bužimu funkcionisala je mreža partizanskih trafika u kojima se moglo dobiti duhana, pakovanih u fišeke raznih veličina i uz pristojnu cijenu. Smatralo se da je time riješen problem šverca a time i drugi naivni poslovi.
Proslava dana oslobođenja Bužima 1980-ih godina.
JU «Centar za kulturu, sport i informisanje» Bužim / Saima Lojić – Duraković
Bibliografija:
Bihaćka republika . (1965). Zbornik dokumenata, knjiga II, Bihać: Muzej Avnoja i Pounja.
Bokan, B. (1988). Prvi krajiški narodnooslobodilački partizanski odred, Beograd: Vojnoizdavački novinski centar.
Dedijer, V. (1981). Dnevnik 1, Rijeka: Gro »Liburnija».
Lukač, D. (1967). Ustanak u Bosanskoj krajini. Beograd: Vojnoizdavački zavod.
Popovič, J. (1982). Ratne uspomene Koste Nađa: Bihaćka republika, Zagreb: Spektar.