Bužimska 105. brigada realizirala je uspješno briljantnom taktikom operaciju Munja ’93 i oslobodila znatan prostor državne teritorije. Ovom je operacijom Izet Nanić odbacio neprijateljsku artiljeriju od Bužima, a određen broj te artiljerije dopremio je i u svoju komandu kao ratni plijen. Bužimska brigada imala je poslije ove akcije po prvi put u svom vlasništvu topove, minobacače i veliki broj municije.
U januaru 2016. godine navršeno je dvadeset tri godine od izvođenja ratne operacije Munja ‘93, koja se odigrala na bihaćkom ratištu u zoni odgovornosti 505. viteške bužimske brigade. Loše vrijeme ni ove godine nije spriječilo one najupornije da 11. januara obilježe svoju veliku ratnu pobjedu baš na mjestu neposrednog odigravanja bitke kod Kedića Glavice, gdje je 2014. godine podignuto monumentalno spomen-obilježje.
Prisutni pripadnici i potomci pripadnika 505. viteške brigade, uz ostale goste, prisjetili su se dana kada su u pomno isplaniranoj i vođenoj akciji ušli iza leđa neprijatelju te iz više pravaca napada uništili njihove položaje i stvorili dotad neviđenu pomutnju u njihovim vojnim redovima. Svi su bili saglasni u jednom: uspjeh operacije Munja ‘93 uveliko je odredio budući karakter ratovanja 105. (kasnije 505. viteške) bužimske brigade na čelu s njenim komandantom Izetom Nanićem.
TAJNA OPERACIJA
Cijela operacija Munja ‘93 bila je isplanirana i realizirana od strane komande 105. bužimske brigade na čelu s komandantom Izetom Nanićem. Mjesto izvođenja bilo je na širem prostoru Banjana, brdovitog predjela Cazinske krajine u trokutu istočno od Bužima, sjeverno od Bosanske Otoke i jugozapadno od državne granice, tzv. “suhe međe”.
Ciljevi ove operacije bili su zauzimanje strateški povoljnijih borbenih položaja i odbacivanje neprijatelja sa šireg rejona Banjana kako ne bi mogao neposredno gađati bužimska naseljena mjesta Dobro Selo i Radoč.
Za izvođenje ove operacije komanda 105. bužimske udarne krajiške brigade vršila je višednevna izviđanja neprijateljskih položaja utvrđujući raspored snaga i sistem odbrane. Prethodno su, u oktobru 1992. godine, pripadnici ove brigade izveli akciju Oganj ‘92, u kojoj su zauzeli vrlo dominantnu kotu, Ćorkovaču (603), i tako ovladali državnom granicom. Ovim osvajanjem ostvareni su znatno povoljniji uvjeti za planiranje šire akcije oslobađanja državnog teritorija u pravcu sjevera i istoka. Frontalni napad više nije bio jedina opcija.
Sve je planirano u strogoj tajnosti. Vrlo je važno naglasiti da u trenucima priprema za operaciju bužimska brigada nije imala skoro nikakvo značajnije naoružanje. Polovina od ukupnog broja boraca u brigadi bila je bez oružja. U operaciji je sudjelovalo ukupno 360 boraca podijeljenih u šest borbenih grupa, koji su sa sobom u akciju odnijeli gotovo većinu do tada raspoloživog oružja.
Za dan izvođenja ove akcije odabran je 11. januar 1993. godine, koji se našao između dvaju pravoslavnih praznika (Božića i Nove godine). Tog ponedjeljka, oskudno odjevene u domaće uniforme “bužimke” i ogrnute bijelim čaršafima zbog snijega, sve jedinice 105. brigade (uz jedno odjeljenje boraca iz 511. bosanskokrupske brigade) iza ponoći bile su na svojim jurišnim pozicijama, s kojih su borbene grupe trebale krenuti u opći napad u šest sati ujutro.
Svega nekoliko minuta iza šest sati, borac Trećeg bataljona Sead Dizdarević Tajfun napao je neprijateljski bunker, čime je operacija otpočela. U narednih desetak minuta sve jedinice bužimske brigade bile su u napadu na neprijateljske položaje i ubrzo ih stavile pod svoju kontrolu.
Istovremeno, bužimski borci (potpomognuti pomenutim odjeljenjem bosanskokrupske brigade) ovladali su putnom komunikacijom duboko u pozadini s ciljem sprječavanja dopremanja pomoći neprijatelju iz pravca Glodne i Bosanskog Novog. Neprijateljske snage bile su potpuno razbijene. Spajanjem jedinica Drugog bataljona s fronta i jedinica Trećeg bataljona iz neprijateljske pozadine, te ovladavanjem najdominantijim uzvišenjem na Kedića Glavici (Orlovo gnijezdo, 450) od strane jedinica Prvog bataljona, gotovo su u potpunosti realizirane zamisli komandanta Izeta Nanića.
Oko deset sati tog dana neutralizirane su sve neprijateljske vatrene tačke od Nikolića Glavice do Kedića Glavice, izuzev uporišta u banjanskoj školi, koja je zauzeta dva dana kasnije. Time su bile stvorene pretpostavke da se ukopaju nove dostignute linije odbrane, koje su do kraja januara trpile bezuspješne srpske kontranapade.
Ostatak januara srpske snage pokušavale su bezuspješno povratiti izgubljene položaje, a najviše truda uložili su u neprestanim napadima na Orlovo gnijezdo. Do kraja rata nisu imali uspjeha u svojim namjerama.
EPILOG MUNJE ‘93
Jedan čovjek bio je mozak cijele operacije, kojom je sve vrijeme komandirao s osmatračnice na Ćorkovači. Bio je to tadašnji dvadesetosmogodišnji komandant brigade – Izet Nanić. Vojskovođa koji nije htio isključivo prihvatiti ulogu branioca već je htio biti i oslobodilac. Svoju nadarenost za vojničke poduhvate pokazao je prvi put u 1992. godini u operaciji Oganj, a potvrda svega toga bila je operacija Munja ‘93.
Bužimska 105. brigada realizirala je briljantnom taktikom uspješno operaciju Munja ‘93 i oslobodila znatan prostor državne teritorije. Ovom je operacijom Nanić odbacio neprijateljsku artiljeriju od Bužima, a određen broj te artiljerije dopremio je i u svoju komandu kao ratni plijen. Bužimska brigada imala je poslije ove akcije po prvi put u svom vlasništvu topove, minobacače i veliki broj municije. S obzirom da ih je većina u akciju krenula s nekoliko metaka u džepu, sama činjenica da su se dodatno naoružali dala je veliki moral i sigurnost svakom bužimskom borcu. Poslije Munje, odanost boraca svome komandantu bila je bezrezervna.
Neposredni neprijatelj na spomenutom prostoru i operaciji bio je oličen u Prvoj novogradskoj brigadi Vojske Republike Srpske na čelu s komandantom Rankom Dabićem. Ta brigada izgubila je 69 vojnika (koliko ih je ostalo na oslobođenoj teritoriji), a danas mnogi tvrde da su im tad poginula 163 vojnika. Zarobljena su četiri vojnika. Bez obzira koji je tačan broj poginulih neprijatelja, bio je to najveći poraz srpskih snaga na bihaćkom okrugu u dotadašnjem toku rata, zbog kojeg je u Bosanskom Novom tih dana bila proglašena višednevna žalost.
Poslije januara 1993. godine, Bužim i Cazinska krajina dobili su nove heroje koji su se svojim podvizima proslavili tih zimskih dana. Pričalo se o Seadu Dizdareviću, koji je tih dana zaradio nadimak Tajfun, kada je poput tajfuna rušio neprijateljske bunkere. Herojstvom su se istakli i Hazim Suljić, Šefik Veladžić, Hasan Musić i mnogi drugi.
Tih januarskih dana, u operaciji i neposredno nakon nje prilikom neprijateljskih kontraudara, svoje živote za Bosnu i Hercegovinu položilo je ukupno 18 boraca i starješina 105. brigade. Osam ih je poginulo neposredno prvog dana operacije. Tog 11. januara svoje živote izgubila su braća Hasan i Husein Šahinović, Fikret Tahić, Mirsad Salkić, Husein Sijamhodžić, Ibrahim Bajrektarević, Hilmija Cinac i Enver Abazović. U kontranapadima na osvojena područja poginuli su: Hašim Ekić, Ibrahim Topalović, Nijaz Porić, Hazim Suljić, Hasan Sijamhodžić, Esad Mamić, Sanel Dizdarić, Redžo Dedić, Hasan Musić i Dževad Varcar.
Brigadu je posebno teško pogodilo ranjavanje i smrt majora Hasana Musića, komandanta Prvog bataljona. S njim su na čelu borci oslobodili najteže neprijateljsko uporište na Kedića Glavici i uspješno odolijevali srpskim kontranapadima.