Udruženje Kupujmo i koristimo domaće aktivno je već 10 godina i prepoznatljivo po jedinstvenom znaku bh. kvalitete koji firme članice štampaju na ambalaži njihovih proizvoda. Udruženje okuplja više od 80 kompanija članova, a samo u proteklih mjesec dana pridružilo mu se novih 9 članova
Nova kampanja udruženja Kupujmo i koristimo domaće, koja poziva potrošače da pruže priliku domaćim proizvodima i uslugama, jedna je u nizu akcija usmjerenih na jačanje veze između bh. proizvođača i potrošača u zajedničkom pokušaju pokretanja bh. ekonomije.
Iako se prenošenje poruke «kupujmo domaće» vrlo često svodi na stav bez akcije, na moralnu podršku na društvenim mrežama, nije na odmet ponoviti da je pomoć lokalnoj zajednici i proizvođačima kupovinom domaćih proizvoda mnogo više od dobrog osjećaja koji takav stav budi. Širom svijeta su istraživači i organizacije zaključili da zadržavanje novca unutar države ili čak i manje zajednice često određuje njenu sudbinu.
Svedeno na najosnovniji nivo to znači da kada kupite lokalni proizvod, više novca ostaje u zajednici. Primjerice, ako kupite mlijeko ili mesnu prerađevinu proizvedenu lokalno, novac ostaje u zajednici dva ili čak tri puta. Prihodima od prodaje isplaćuju se plate lokalnim uposlenicima, vrše plaćanja dobavljačima, a izdvajanjima za poreze i doprinose rješavaju neki od važnih društvenih problema. Mnoge lokalne ekonomije propadaju ne zato što primaju premalo gotovine, nego kao rezultat onoga što se dešava sa novcem koji ulazi. «Novac je kao krv. Potrebno je da se kreće unutar organizma da održi ekonomiju», kaže autor i istraživač Fondacije nove ekonomije, Davida Boyle. Kupovina domaćih, lokalnih proizvoda povećava «brzinu» proticanja novca, brzinu njegove cirkulacije, a ako valuta brže cirkuliše, novac prolazi kroz više ruku i više ljudi ima korist od novca i dobara i usluga koje se za njega kupuju. Novac potrošen na kupovinu uvezenih proizvoda već pri prvoj transakciji završava svoj put.
Pored zamjerke da su domaći proizvodi manje dostupni od uvezenih, a koja se jačanjem domaćih trgovinskih lanaca sve više gubi, navodi se pitanje cijene domaćih proizvoda. Troškovi proizvodnje svakako su veći kada je njen obim manji, pa je malim proizvođačima potrebno dati dovoljno vremena da „narastu“ do nižih cijena proizvoda, ali i taj argument se poništava kada se uzme u obzir povećanje lokalnog zapošljavanja, sigurnost porijekla robe i smanjenje štetnih uticaji na okoliš koji su rezultat kraćih relacija transporta roba.