Kaže Uzvišeni Allah:
„Mnogobošcima s kojima imate zaključene ugovore koje oni nisu ni u čemu povrijedili, niti su ikoga protiv vas pomagali, ispunite ugovore do ugovorenog roka. Allah zaista voli pobožne.“ „Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne zna.“1)
S ovim ajetima Uzvišeni Allah je obvezao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da poštuje ugovore s mušricima, onako kako su dogovorili i do dogovorenog roka.
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: “Muslimani su (obavezni držati se) svojih uvjeta.”2)
Ovo su opći tekstovi koji nedvosmisleno ukazuju na obavezu poštivanja dogovorenog, pa makar to bilo i s mušricima. U tom smislu posebno mjesto zauzimaju one kategorije nemuslimana koje dobiju garanciju za boravak u muslimanskoj zemlji. Među njima prednjače diplomatska prestavništva poput ambasada, konzulata i slično.
Zanimljiv je događaj koji se desio između Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i izaslanika lažnog poslanika Musejleme. Prenosi Nuajm ibn Mes’ud el-Ešdžeijj, radijallahu anhu, i kaže: Čuo sam da im je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njima dvojici, nakon što je pročitao pismo Musejleme, rekao: „A šta vas dvojica kažete?“ Rekoše: „Kažemo kao i što on (tj. Musejleme) kaže.“ On reče: „Tako mi Allaha, da nije toga da se izaslanici ne ubijaju ja bih im odsjekao njihove vratove.“3)
Musejleme je bio iz plemena Benu Hanife (oblast Jemame) i počeo je zagovarati i pripisivati sebi poslanstvo i to dok je još Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio u Mekki. On je znao slati svoje ljude u Mekku da čuju šta to novi poslanik govori i čemu poziva i da slušaju učenje Kur`ana. Oni bi mu poslije dolazili i to mu kazivali a on bi pokušavao to recitirati na svoj način kako bi, tvrdeći da je to njegovo djelo, obmanuo ljude. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napisao pisma vladarima, pozivajući ih u islam i nakon što su mnogi kraljevi i vođe plemena poslali svoja izaslanstva, devete godine po hidžri došla mu je delegacija iz plemena Benu Hanife koja mu je donijela pismo od samoproglašenog poslanika Musejleme Kezzaba u kojem je stajalo:
„Od Musejleme, Allahovog poslanika, Muhammedu, Allahovom Poslaniku! A nakon toga… Ja sam ti saučesnik u ovoj stvari (vjerovjesništvu). Nama pripada pola zemlje a Kurejševićima pola. Ali Kurejševići su ljudi koji nisu pravedni.“ Allahov Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je njemu napisao: „Od Muhammeda, Allahovog Poslanika, Musejlemi Kezzabu (velikom lažcu)! Neka je mir na one koji uputu slijede! A nakon toga… zaista zemlja pripada Allahu i On je daje u nasljedstvo kome On hoće od Svojih robova. A konačni ishod pripada bogobojaznima.“ Nakon što je napisao ovo pismo Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se obratio dvojici Musejleminih izaslanika: „A šta vas dvojica kažete?“ Rekoše: „Kažemo kao i što on (tj. Musejleme) kaže.“ On reče: „Tako mi Allaha da nije toga da se izaslanici ne ubijaju ja bih im odsjekao njihove vratove.“
Ovaj hadis jasno pokazuje da se izaslanstva ne smiju ubijati. Ozbiljnost te zabrane vidi se i u tome što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odbacio ubistvo ove dvojice izaslanika Musejleme Kezzaba, iako su počinili očito nevjerstvo, a nakon što su primili islam. To je otpadništvo koje je u islamu kažnjivo smrtnom kaznom.
Islam, ne samo da je zaštitio diplomatske predstvanike (ambasade, konzulate) već je zaštitio i same jedinke nemuslimane koji od bilo kojeg muslimana dobiju garanciju o zaštiti. Niko im ne smije napakostiti. Mnogo je predaja (hadisa) koji govore o tome i koji su čvrsta osnova za propise kojima islam uspostavlja uzvišena pravila u svom ophođenju prema nemuslimanima.
Prenosi Ebu Bekreh, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko bespravno ubije onog koji je pod ugovorom (muaahid) Allah će mu zabraniti Džennet.”4)
Prenosi Ibn Amr, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko ubije onog koji je pod ugovorom (muaahid) neće osjetiti miris Dženneta iako se njegov miris prostire na razdaljini od četrdeset godina.”5)
A kod imama Ebu Davuda (3052) stoji i ovaj hadis od Safwan ibn Sulejma koji je od skupine sinova ashaba, radijalalhu anhum, prenio da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko bude učinio nasilje onom koji je pod ugovorom, ili ga okrnji, ili ga optereti nečim što ne može izdržati, ili mu, bez njegova zadovoljstva, oduzme nešto; ja ću mu kod Allaha na Sudnjem danu biti tužitelj.“
Prenosi Aiša, radijallahu anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: “Garancija o sigurnosti (zimmeh) muslimana je jedna. Pa ako neko od njih učini nasilje nemojte je onda prekršiti jer svaki izdajica će imati zastavu po kojoj će biti prepoznatljiv na Sudnjem danu.”6)
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Vjernik se ne ubija zbog nevjernika a niti onaj koji je pod ugovorom u svom ugovoru.”7)
Prenosi Alija, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: “Vjernici su izjednačeni u svojim životima (krvi), oni su predvodnici nad ostalima a garancija i njihovog najslabijeg se akceptira. Ne ubija se vjernik zbog nevjernika a niti onaj koji je pod ugovorom (o zaštiti) za vrijeme njegova ugovorai.”8)
Prenosi Ibn Amr, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: “Muslimani su izjednačeni u svojim životima (krvi), garancija i njihovog najneuglednijeg se akceptira i kod njih je zaštićen i njihov najudaljeniji. Oni su predvodnici nad ostalima, odbija se njihov snažni zbog njihovog slabog i njihov koji je pokretan zbog njihovog koji je nepokretan. Ne ubija se vjernik zbog nevjernika a niti onaj koji je pod ugovorom (o zaštiti) za vrijeme njegova ugovora.”9)
Imam Ševkani je rekao: „Muaahid (onaj koji je pod ugovorom) je čovjek iz darul-harba (neprijateljske države) koji pod garancijom uđe u muslimansku zemlju, te ga je zabranjeno ubiti.“
Što se tiče ugovora i garancije koja se da nevjerniku osnova je da se to mora poštovati pa makar mu tu garanciju dala i samo jedna osoba koja uopšte nije vladar. I ne samo to, taj može biti i žena ili neko ko je među slabićima i neuglednima u zajednici.
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Zaista je ženi dozvoljeno da da garanciju (o žaštiti) za jedan narod – tj. da ga zaštiti od muslimana.”10)
Isto tako, u sahih hadisu kod imama Tirmizije (br. 1579.) prenosi se od Ummu Hani`, radijallahu anha, da je rekla: „Zaštitila sam dvojicu ljudi od mojih djeverova pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: ‘Mi dajemo garanciju onom kom si i ti dala garanciju.’”
Nakon što je naveo ovu predaju imam Tirmizi kaže: „Ovaj hadis je hasenun sahihuh a rad je po njemu kod učenjaka koji su dozvolili garanciju (eman) žene… I prenosi se od Omera ibnul-Hattaba da je on odobravao garanciju roba. A Alija ibn Ebi Talib i Abdullah ibn Amr prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Garancija muslimana je jedna i prihvata se i od njihovog najneuglednijeg.“ To znači da kada neko od muslimana da garanciju (o žaštiti) ona se odnosi na sve njih.
Ovaj hadis je i kod Buharije (357). Ummu Hani` bint Ebu Talib, radijallahu anha, kazuje: “U Godini osvojenja Mekke otišla sam Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i našla ga da se kupa. Njegova kćerka Fatima ga je zastirala (skrivala). Nazvala sam mu selam a on upita:
– Ko je to?
– Ja, Ummu Hani`, kćerka Ebu Talibova! – rekoh.
– Dobro došla Ummu Hani`! – reče on.
Pošto je završio s kupanjem, ustao je i klanjao osam rekata zaogrnut u jednom haljinčetu, a kada se okrenuo, rekla sam mu:
„Allahov Poslaniče, sin moje majke (Alija) misli da ubije toga i toga sina Hubejre, koga sam ja već uzela pod zaštitu.“ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Koga si ti, Ummu Hani`, uzela pod zaštitu, uzeli smo ga i mi.”
Prenose Alija i Ebu Hurejre, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: “Medina je harem (sveta) između Iira i Sevra. Pa ko uvede u nju novinu ili u njoj zaštiti novotara neka je na njega prokletstvo Allahovo, i meleka i svih ljudi. Allah od njega na Sudnjem danu neće primiti ni dobrovoljni ni obavezni ibadet.11) Garancija muslimana je jedna i prihvata se i od njihovog najneuglednijeg. Ko izda muslimana neka je na njega prokletstvo Allahovo, i meleka i svih ljudi. Allah od njega na Sudnjem danu neće primiti ni dobrovoljni ni obavezni ibadet. Ko bude tvrdio da mu je otac neko drugi a ne njegov stvarni otac ili se (rob) bude pripisivao drugim vlasnicima (gospodarima) pa neka je na njega prokletstvo Allahovo, i meleka i svih ljudi. Allah od njega na Sudnjem danu neće primiti ni dobrovoljni ni obavezni ibadet.”12)
Imam San`anijj u svom djelu „Subus-selam“ kaže: „Hadisi ukazuju na ispravnost garancije (sigurniosti) nevjerniku od svakog muslimana; muškarca ili žene, slobodnog ili roba, kojem je odobreno ili kojem nije odobreno, a to zbog njegovih, sallallahu alejhi ve selleme, riječi: „… garancija i njihovog najneuglednijeg se akceptira“ jer one, uistinu, obuhvataju svakog slabog (neuglednog) pa je ispravnost garancije uglednika još preča. I to je stav većine islamskih učenjaka.
Ibn Kudame kaže: „Ko im od nas da garanciju; muškarac, žena ili rob njegova garancija je dozvoljena. Općenito, kada se garancija da nevjernicima neprijateljima (ehlul-harb) zabranjeno je njihovo ubijanje, njihov imetak i uznemiranja njih. Taj (ugovor) je ispravan od svakog muslimana koji je punoljetam, pametan i slobodan – pri izboru – bio on muškarac ili žena, slobodan ili rob. I ovo je stav Sevrija, Evzaijja, Šafije, Ishaka, Ibn Kasima i većine učenjaka. To se prenosi od Omera ibnul-Hattaba, radijallahu anhu.
Imam Ebu Hanife i Jusuf kažu da nije dozvoljena garancija roba osim ako mu se dozvoli da ide u borbu. Jer njemu džihad nije obaveza te mu ni garancija nije validna, poput dječaka a i zato što je on uzet iz zemlje kufra te nije se sigurno da on neće gledati da da prvenstvo njihovim (nevjerničkim) interesima…“
Imamm Ibnul-Munzir u „El-Evsatu“ kaže: „Idžma (konsenzus) je učenjaka da je validna garancija predvodnika vojske ili bilo kojeg čovjeka koji se bori, i to za sve njihove.“
Imam Ibn Bettal u komentaru Buharijevog „Sahiha“ kaže: „Svak ko je nekome (od neprijatelja) dao garanciju njegova garancija je validna (i važeća) za sve muslimane; prostak bio on ili uglednik, slobodni ili rob, muškarac ili žena. I ne smiju je prekršiti.“
Ovo je od ljepote islama koja je stoljećima krasila mudžahide na Allahoovm putu.
I da završimo jednim zanimljivim događajem
Abdur-Rezzak je zabilježio od Fudajla ibn Jezida Rikašijja koji kazuje: „Prisustvovao sam (u vojnom pohodu) jednom perzijskom selu koje se zvalo Šaherta. Držali smo ga u opsadi pun mjesec dana sve dok jednog dana nismo poželjeli da ga napadnemo ranim jutrom. Malo smo se, radi popodnevnog odmora, udaljili od njih a iza nas je ostao jedan naš rob. Oni su od njega zatražili garanciju o zaštiti i on im je napisao garanciju (emaan) te im je to (pre)bacio do njih. Kada smo se mi vratili njima oni izađoše pred nas u svojoj odjeći i bijahu odložili svoje oružje. Rekosmo: „Šta vam je?“ Rekoše: „Vi ste nam dali garanciju (o sigurnosti).“ Izvadili su im jednu strijelu u kojoj je bilo pismo o njihovoj garanciji. Rekosmo: „To je rob, on nema nikakva uticaja (nemoćan je).“ Rekoše: „Ne znamo mi je li on vaš rob ili vaš slobodni, mi smo dobili garanciju.“ I mi smo napisali pismo Omeru pa nam je on napisao: „Zaista , garancija bilo kojeg roba od muslimana je i vaša garancija.“
Ovaj događaj zabilježio je i Ibn Ebi Šejbe i dodao: „Pa je Omer odobrio njegovu garanciju.“
A Allah najbolje zna.
imam.ba/Halil Makić