Dan bijelih traka, 31. maj, simboličan datum proglašen u znak sjećanja na 3.176 ubijenih stanovnika prijedorskog kraja, obilježava se u Bosni i Hercegovini i brojnim evropskim gradovima.
Na današnji dan, vlasti bosanskih Srba su prije 26 godina naredile nesrpskom stanovništvu da nose bijele trake oko ruku, a na kuće i stanove da okače bijele čaršafe, piše Radio Slobodna Evropa.
Međunarodni dan bijelih traka već šestu godinu zaredom obilježava se mirnom šetnjom kroz prijedorske ulice.
Ovako je glasio poziv upućen preko Radija Prijedor 31. maja 1992. godine:
“Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice.”
Samo sedmicu prije, Elmina Kulušić je napunila sedam godina. Dječiju zaigranost u naselju Kozarac, gdje je trebala odrastati prekinulo je odvođenje u logor Trnopolje, jedan od tri logora u koje su građani s područja Prijedora bili odvođeni, mučeni te na kraju i ubijani.
“Sjećam se manje-više svih detalja. Dijete od sedam godina jednostavno taj strah, koji je između dječijeg i straha odraslog, ne može da zaboravi”, kaže Kulušić.
Elmina je imala sreće. Preživjela je pakao prijedorskih logora. Njeni vršnjaci, njih 102 nije. Ubijeni su tokom 1992. godine.
Iste godine, tog 25. juna u mjestu Zecovi u Opštini Prijedor, ispred porodične kuće Fikreta Bačića izvedena su 33 člana njegove porodice. Streljali su ih Srbi, nekadašnje komšije Bačića. Ubijeno je njih 29, među kojima 15 djece. Tada su ubijeni šestogodišnja kćerka i dvanaestogodišnji sin Fikreta Bačića. Ni 26 godina nakon, nije pronašao posmrtne ostatke.
“Tijela još nismo našli i danas molimo građane Prijedora, ali i BiH, ako imaju bilo kakve informacije o grobnicama – da nam kažu. Znate, dok god ne nađemo njihove posmrtne ostatke, negdje u nama tinja nada da će se odnekud pojaviti, iako smo svjesni da su ubijeni. Nakon pronalaska i dostojanstvenog sahranjivanja, nastaje još veća bol, jer tada znamo da ga zbilja nema više, ali nam je utjeha da imamo mjesto na koje možemo otići i svako na svoj način se pomoliti”, kaže Bačić za Radio Slobodna Evropa.
Već četiri godine Bačić se bori da dobije dozvolu gradskih vlasti u Prijedoru za izgradnju spomenika za 102 ubijene djece u ovom gradu tokom 1992. godine.
“Nismo do danas naišli na razumijevanje. Nismo shvaćeni ozbiljno, moram tako reći. Predsjednik Skupštine Grada Prijedora ne želi naš zahtjev uvrstiti na dnevni red, a gradonačelnik ne želi o tome razgovarati”, objašnjava Bačić.