Univerzitet u Sarajevu
Fakultet političkih nauka

IZET NANIĆ I 505. VITEŠKA BRIGADA
Seminarski rad / esej

Almina Mulalić

Sarajevo, august 2025

1.     Uvod

Historija jednog naroda često se ispisuje kroz borbu za slobodu i dostojanstvo. U kontekstu Bosne i Hercegovine, ratni period 1992–1995. ostavio je duboke tragove, ali i stvorio ličnosti koje su postale simboli otpora, časti i hrabrosti. Jedna od takvih ličnosti je Izet Nanić, komandant 505. viteške brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, čija je hrabrost, vojno umijeće i moralna snaga ostavila neizbrisiv trag u historiji BiH, a posebno u historiji krajiškog otpora. Ovaj seminarski rad ima za cilj prikazati život i djelo Izeta Nanića, razvoj i značaj 505. brigade, te analizirati ulogu Bužima i Krajine u odbrani Bosne i Hercegovine kao primjer heroizma u modernoj historiji.

Za mene kao nekoga ko dolazi iz Bužima, ova tema nije samo akademska. Ona je lična, emotivna i duboko ukorijenjena u mom identitetu. Od djetinjstva sam slušala priče o komandantu Naniću, o borcima koji su hrabro branili svoj dom, porodicu i državu, o tome kako je Bužim bio jedan od rijetkih gradova koji nikada nije pao. Ponosna sam na historiju svoga kraja i ovaj rad posvećujem svima koji su dali svoj doprinos odbrani Bosne i Hercegovine.

2.     Život i ličnost komandanta Izeta Nanića

Izet Nanić rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu, kao drugo od sedmero djece u porodici Ibrahima i Rasime Nanić. Već u ranoj mladosti pokazivao je izuzetne osobine lidera – odlučnost, čestitost i snagu karaktera. Nakon završetka srednje vojne škole u Zagrebu, upisao je Vojnu akademiju, koju je uspješno završio. Međutim, s početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, Nanić je odlučio napustiti JNA, prezrevši velikosrpsku nacionalističku politiku, i vratio se u rodni Bužim kako bi se stavio na raspolaganje svom narodu. Njegova odluka da se priključi odbrani domovine bila je motivisana dubokom odanošću narodu i domovini. U augustu 1992. godine, formirao je 105. udarnu bužimsku krajišku brigadu, koja je kasnije preimenovana u 505. vitešku motorizovanu brigadu, poznatu kao jedna od najelitnijih jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine. Kao komandant, Nanić je bio poznat po svojoj neposrednoj komunikaciji s borcima. Nije volio biti u pozadini; bio je uz vojnike, znao ih po imenu, dijelio s njima obrok, rizik i hladne noći. Njegova prisutnost na prvim linijama bila je ohrabrenje, a njegov glas inspiracija. Jedna od njegovih poznatih rečenica, “Čudim se ja tebi”, često je korištena kako bi ukazao na nelogičnosti ili propuste, ali uvijek s ciljem motivacije i poboljšanja. Pod njegovim vodstvom, 505. viteška brigada učestvovala je u brojnim bitkama, uključujući operacije “Munja ’93”, “Breza ’94”, “Oganj ’92”, “Oluja ’95”, te mnoge druge.

Čak su i neprijatelji osjećali strah i poštovanje prema njemu. Njegova vojna mudrost i strateške sposobnosti bile su predmet hvale i divljenja čak i među protivničkim komandantima. Pričalo se da je bio “čovjek koji je uvijek korak ispred” – taktičar koji je znao iskoristiti svaki trenutak za prednost. Strah od njegove sposobnosti da brzo reaguje i efikasno vodi svoje jedinice dodatno je pojačavao njegov ugled. Njegovo ime je često bilo izgovarano s poštovanjem, ali i strahom. Upravo ta kombinacija hrabrosti, inteligencije i čvrstog karaktera učinila je Izeta Nanića ne samo vojnikom, nego herojem Bosne i Hercegovine.

3.    Formiranje i značaj 505. viteške brigade

Pod Nanićevim vodstvom formirana je i vođena 505. viteška brigada, jedna od najuspješnijih i najelitnijih jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine. Brigada je brojala oko 5.000 boraca, a ono što je izdvaja jeste činjenica da se, uprkos slaboj opremljenosti, izolaciji i gotovo svakodnevnim napadima, uspjela održati i ostvarivati izuzetno značajne vojne uspjehe. Zvali su ih „bužimski vitezovi“, i to s razlogom – nijedna bitka koju su vodili nije završena sramotom. Zahvaljujući 505. brigadi, Bužim nikada nije pao pod okupaciju. To je više od vojnog uspjeha – to je poruka generacijama o tome šta znače ponos, čast i vjera u pravednu borbu. Uprkos tome što mnogi borci nisu imali ni osnovne uniforme, a često ni dovoljno municije, njihova snaga nije dolazila iz materijalne opremljenosti, već iz srca. Borili su se za svoje porodice, za domovinu, za život dostojan čovjeka. Mnogi nisu ni prošli vojnu obuku, ali su pokazali vojničku hrabrost i disciplinu koju bi poželjela svaka profesionalna armija. U narodu su ih prozvali „Hamze i Gazije“, inspirisani islamskim pojmovima za hrabre borce koji se žrtvuju za pravdu, slobodu i vjeru. Nisu to bile samo etikete – zaista su svojim djelima pokazali da su dostojni tih naziva. Njihovo ponašanje na ratištu bilo je u skladu s najvišim moralnim standardima – poštovali su civile i znali su da čuvaju obraz vojske kojoj pripadaju.

Bužim je u tim godinama postao simbol otpora, pravi bastion slobode. Nije se znalo gdje prestaje vojska, a gdje počinje narod – jer su svi bili dio te iste borbe. Ljudi su se međusobno pomagali, žene su radile danonoćno da bi šile uniforme, pravile obroke, a mnogi mladi su napuštali školu da bi se pridružili svojim očevima i braći na liniji. To zajedništvo posebno se ogledalo u 505. brigadi, koja je bila srce i kičma otpora.

Postoji i izjava jednog oficira koji ih je opisao riječima: „Taj 5. korpus, naročito ta neka bužimska 505. , to su strašni borci. Izet Nanić on je bio aktivni oficir JNA, pravi vojnik disciplinovani jedan vojnik, profesionalac. Kad je krenuo rat u Bosni on se pozdravio sa svojim kolegama i rekao, rat je kod mene, ja idem da se borim za svoj narod. Ta 505. Bužimska  to je nevjerovatno nešto,  o tim ljudima koliko god oni bili neprijatelji ja sam uvijek govorio riječi hvale jer su stvarno mnogo ali mnogo hrabri, ako može da se kaže ludo hrabri onda su ti oni ludo hrabri. Sedamnaest akcija na Plazikur, jedno brdo ispred Kladuše, sedamnaest akcija, sedamnaest napada nismo mogli da ih pomjerimo. Za ne vjerovati.“

(Rade Rakonjac, Arkanov komandant)

3.1.            Operacija „Mostobran“ – Forsiranje Une

Jedna od najsmjelijih i najznačajnijih vojnih operacija 505. viteške brigade pod komandom Izeta Nanića bila je operacija “Mostobran”, izvedena krajem oktobra 1994. godine. Ova operacija ostaje upamćena kao primjer izuzetne hrabrosti, odlučnosti i vojničke vještine u izuzetno teškim uslovima. U sklopu šire ofanzive “Grmeč ’94”, jedinice Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine planirale su oslobađanje Bosanske Krupe. Ključni zadatak u ovoj operaciji povjeren je 505. viteškoj brigadi: forsiranje rijeke Une i uspostavljanje mostobrana na neprijateljskoj obali. Ono što je činilo ovaj zadatak izuzetno zahtjevnim bila je činjenica da je rijeka Una bila nabujala, izuzetno hladna, a većina boraca, čak njih 70%, bili su neplivači. Uprkos ovim izazovima, brigada je imala na raspolaganju samo jedan gumeni čamac i sajlu kojom su povezane dvije obale Une. Komandant Izet Nanić, poznat po svojoj hrabrosti i odlučnosti, lično je nadgledao pripreme i izvođenje operacije. Borci su, vođeni snažnom željom za oslobađanjem teritorije i ispunjenjem zadatka, prelazili hladnu rijeku bez obzira na opasnosti. Jedan od učesnika operacije, kasnije je izjavio: “Kad smo prešli tamo, narednih sedam dana samo smo razmišljali da ne padnu linije i da se ne moramo povlačiti, jer bi se najmanje 70% ljudi utopilo”.

U vrlo kratkom vremenu razbili su neprijateljsku liniju, uništili komandu i preuzeli kontrolu nad strateški važnim prostorom. Iako planirano oslobađanje Bosanske Krupe tada nije u potpunosti realizovano zbog nedovoljne koordinacije sa ostalim jedinicama Petog korpusa, ono što su borci 505. brigade uradili u toj akciji ostat će upisano kao primjer hrabrosti, odlučnosti i vojničke vještine. Mora se naglasiti da to nisu bili profesionalni vojnici, nego obični ljudi sa nevjerovatnom hrabrošću u srcu. Njihova borba nije vođena iz mržnje, već iz ljubavi prema domovini, prema porodici i slobodi.

4.     Naslijeđe i značaj za buduće generacije

Nažalost, komandant Izet Nanić nije dočekao kraj rata. Poginuo je 5. augusta 1995. godine, tokom izvođenja borbenih dejstava u operaciji „Oluja“, tačnije na području Ćorkovače, svega nekoliko sati prije planiranog spajanja snaga Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatske vojske. Njegova pogibija ostavila je ogromnu prazninu, ali i dodatnu snagu njegovim saborcima da nastave putem koji im je on svojim životom i djelima trasirao.

Posthumno je odlikovan najvišim ratnim priznanjima, među kojima se ističe Orden heroja oslobodilačkog rata. Njegovo ime danas nalazi se u nazivu brojnih ulica, udruženja te priredbi kulturnog ili sportskog karaktera. Pored Bužima, njegovim su imenom nazvane ulice u Sarajevu, Bihaću, Cazinu, Bosanskoj Krupi, Sanskom Mostu. Svake godine se u čast Izeta Nanića i boraca 505. viteške brigade organizuje manifestacija pod nazivom „Slobodarski dani viteškog grada Bužima“, koja okuplja hiljade ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine i dijaspore. Kroz različite aktivnosti – od sportskih turnira, historijskih izložbi, do odavanja počasti na spomen-obilježjima – čuva se sjećanje na herojsku borbu ovog kraja i njegovih sinova.

Naslijeđe komandanta Nanića ne živi samo kroz knjige i zvanične govore, već prije svega kroz narod – kroz sjećanja njegovih saboraca, kroz riječi koje i danas s poštovanjem izgovaraju oni koji su ga poznavali, kroz djecu šehida koja odrastaju sa sviješću o žrtvi koju su njihovi očevi podnijeli. U vremenu u kojem često zaboravljamo prave vrijednosti, priča o Naniću nas podsjeća da su postojali ljudi koji su živjeli i borili se časno, bez interesa, s vjerom u domovinu i narod.  Zato za mene Izet Nanić nije samo ime iz udžbenika. On je simbol. Inspiracija. Putokaz kako se voli domovina – ne riječima, nego djelima. Njegova vizija bila je jasna: izgraditi pošteno, pravedno društvo u kojem će se vrijednosti borbe prenijeti na život u miru. I danas, kad god vidim zastavu Bosne i Hercegovine kako se vijori, znam da su u njoj utkane i njegove riječi, i njegova borba, i njegovo srce.

„Nestalo je struje, sretno…“ – riječi koje je zapisao u svom posljednjem pismu, jednostavne, tihe, ali teže više nego stotine stranica. U njima se osjeti njegova ljudskost, snaga i mirenje sa sudbinom. Ostale su kao trajni podsjetnik šta znači nositi odgovornost, šta znači biti komandant i šta znači – biti heroj.

5.     Zaključak

Izet Nanić i 505. viteška brigada ostaju trajni simbol hrabrosti, otpornosti i nepokolebljive volje u historiji naše zemlje. Njihove borbe, odluke i žrtve nisu bile samo vojni podvizi – one su bile dokaz da ni najveće prepreke ne mogu slomiti narod koji vjeruje u pravdu, slobodu i dostojanstvo. Kroz živote tih ljudi jasno se vidi da se domovina ne brani samo oružjem, već srcem, vjerom i zajedništvom. I upravo su to pokazali bužimski vitezovi – u svakom rovu, u svakoj akciji, u svakoj odluci da ne odstupe od svoje zemlje. Njihova borba je, za mene lično, više od lekcije iz historije – ona je inspiracija. Moj babo je bio učesnik rata i mnogo puta mi je govorio o tom vremenu, o hrabrosti, bolu, gubicima, ali i ponosu koji se osjećao kad se branilo ono što je tvoje. Odrasla sam slušajući njegove priče o Naniću i o saborcima koji nisu štedjeli sebe da bi danas generacije mogle hodati slobodne. U njegovim očima sam vidjela poštovanje koje je imao prema tim ljudima, i to poštovanje je prenio na mene.

Kroz pisanje ovog rada, nisam samo učila iz knjiga i dokumenata – učila sam i iz tih očinskih riječi, iz sjećanja koje se prenosilo u mojoj porodici, iz tišine koja nastane svaki put kad se spomene rat. Zato ovaj rad ne doživljavam kao običnu akademsku obavezu, već kao priliku da iskažem zahvalnost i poštovanje prema onima bez kojih danas ne bismo imali priliku da slobodno živimo, učimo i govorimo. Ponosna sam što dolazim iz Bužima – iz grada koji je bio i ostao tvrđava slobode. Iz mjesta koje je svojim sinovima i kćerima uvijek govorilo da nema ništa svetije od odbrane pravde i časti. I svaki put kad pomislim na žrtvu koju su podnijeli, osjetim odgovornost da nastavim njihovim putem – putem istine, poštenja i vjere. Neka ovaj rad bude barem mali doprinos očuvanju sjećanja na jednog velikog čovjeka i na jednu veliku brigadu. Jer Izet Nanić i njegovi borci nisu samo dio naše prošlosti – oni su naš ponos, naš orijentir, i naš vječni podsjetnik da sloboda nikada nije došla lako. A kada se sjetimo njega, njegovih riječi i njegove skromnosti, u sjećanje se urezuju i one posljednje riječi iz njegovog oproštajnog pisma:

„Ako Bog da, biće naša BiH“

6.     Literatura

1. Jusić Sead, Breza ’94, Bužim 2019.
2. Mandžić Enver: Pobjednička priča Viteške bužimske brigade i legendarnog komandanta Izeta Nanića, Sarajevo: Faktor, 2019.
3. Sijamhodžić Amir, Softić Adnan: „Bužim kroz vrijeme“ Bužim: BZK “Preporod”, 2013.
4. Lični izvori i usmena predavanja iz Bužima
5. Online izvori: https://historija.info/izet-nanic-heroj-oslobodilackog-rata/

https://bs.wikipedia.org/wiki/505._vite%C5%A1ka_brdska_brigada

word dokument:

Seminarski Izet Nanic