Intervju sa Amirom Sijamhodžićem – magistrom, publicistom i hroničarem krajiške baštine

Amir Sijamhodžić pripada generaciji krajiških intelektualaca i kulturnih djelatnika čiji profesionalni i društveni angažman traje već skoro dvije decenije. U tom periodu ostavio je dubok trag u lokalnoj zajednici na polju obrazovanja, kulture i publicistike. Rođen u Bužimu, gdje i danas živi i djeluje, Sijamhodžić je po zanimanju profesor geografije i magistar žurnalistike, ali i autor više naučno-istraživačkih radova, knjiga, monografija i publicističkih tekstova koji se bave historijom, identitetom i društvenim prilikama u Krajini. Tokom proteklih godina učestvovao je u realizaciji brojnih istraživačkih projekata, među kojima se posebno izdvajaju monografije „Bužim kroz vrijeme“, „Islam i muslimani bužimskoga kraja“, „100 godina Osnovne škole Bužim“, „Biografski leksikon općine Bužim“, potom uredničkih i priređivačkih zbirki „Krajiška sofra“, „Krajiške izreke i poslovice“, i dr. Kao dugogodišnji član i predsjednik Bošnjačke zajednice kulture Bužim aktivno djeluje na očuvanju kulturnog identiteta Bošnjaka i afirmaciji krajiške kulturno-historijske baštine. U razgovoru za specijal „Krajiški prvaci pregalaštva“ Amir Sijamhodžić govori o svom odrastanju u ratnom i poratnom Bužimu, teškom ali sadržajnom i zanimljivom djetinjstvu, studentskim danima u Sarajevu, nastavničkom pozivu i promjenama kroz koje prolazi savremeni obrazovni sistem. Otvoreno govori i o važnosti čitanja, putovanja i kulture za razvoj društva, ulozi intelektualaca u društvenom životu, ali i potrebi da Krajina više vjeruje vlastitim ljudima, idejama i potencijalima.

KRAJINA: Rođeni ste i odrasli u Bužimu, u vremenu koje je bilo obilježeno ratom, oskudicom i teškim životnim okolnostima. Koliko je takvo djetinjstvo oblikovalo Vaš karakter, životne vrijednosti i kasniji profesionalni put?

Sijamhodžić: Rođen sam u naselju Lubarda, općina Bužim, gdje sam završio četverorazrednu osnovnu školu i mekteb, dok sam više razrede osnovne škole i Gimnaziju završio u Bužimu. Pripadam generaciji djece koja su se kalila u vremenu kada se kilometrima pješačilo do škole i kada je život bio obilježen oskudicom. To je bilo jedno tegobno djetinjstvo u kojem se često nije imalo ni za sendvič, ali upravo takav način odrastanja čovjeka je činio snažnijim i samostalnijim, ali i zahvalnijim prema svemu što mu život kasnije donese kao dar ili priliku. Putovao sam po pet kilometara do škole u jednom pravcu. Roditelji su se bavili poljoprivredom, majka je bila domaćica, otac uz to radio u MUP-u. Ipak, taj način života imao je i svoju odgojnu dimenziju. Učio nas je skromnosti, radu i istrajnosti. Bili smo zahvalni i na najmanjim stvarima, ali istovremeno veoma čvrsti i tvrdoglavo uporni u ostvarivanju ciljeva, bez obzira da li je riječ o školovanju i studiranju, radu u struci ili pak društvenom aktivizmu. Sve je to izrastalo iz jednog krajiškog, gotovo čeličnog odgoja, onog gorštačkog mentaliteta u kojem, kada nešto zacrtaš, podrazumijeva se da to moraš i ostvariti.

Sedam godina sam pohađao mekteb kod Hamdije ef. Nesimovića. Pored u porodici, tu se u velikoj mjeri formirao moj vjerski identitet, a vjerovatno su se kroz taj odgoj oblikovali i određeni etički i moralni principi, iako čovjek toga često postane svjestan tek puno kasnije. Efendija Nesimović ostavio je veliki trag, ne samo na mene nego i na brojne generacije koje je podučavao. Učio nas je radu i disciplini, imao velika očekivanja u mektebu, a njegove generacije bile su naširoko prepoznatljive po učenju kiraeta i ozbiljnom pristupu vjeri i obrazovanju. Ne govorim to iz potrebe za samohvalom, nego iz iskrene zahvalnosti prema čovjeku kojeg i danas smatram jednim od važnijih uzora u svom životu. Naravno, uz njega su tu bili i brojni nastavnici i profesori, uzorite komšije i sugrađani, mudri didovi i kršne krajiške nane, koji su obilježili moje odrastanje.

Treba naglasiti i da sam dijete rata. Tokom školovanja, posebno od petog do osmog razreda, bili smo uskraćeni za puno stvari. Školovali smo se bez knjiga, sa tankim UNICEF-ovim sveskama, uz skraćenu nastavu i bez mogućnosti da normalno prolazimo kroz lektire i obrazovne sadržaje. Tek će gimnazija dati ozbiljniji intelektualni okvir i svoj puni doprinos mom sazrijevanju. Profesori su tada imali izuzetno visoke kriterije, a mi smo dolazili sa skromnim predznanjem. Međutim, upravo ta borba sa zahtjevnim profesorima, koji su iz današnje perspektive možda tražili i previše za jednu sredinu kakva je tada bio Bužim, dodatno nas je osnažila. Ne treba zaboraviti da je Bužim svoju srednju školu dobio tek 1993. godine. Siguran sam da me takvo djetinjstvo učinilo otpornijim i spremnijim za životne izazove. Očeličilo me, učinilo samostalnijim i upornijim u onom što je slijedilo. S druge strane, to djetinjstvo je, uprkos svim teškoćama, bilo prepuno dječijih avantura, što je vjerovatno razvilo i određenu kreativnost i inventivnost koja mi je kasnije pomogla u profesionalnom radu i društvenom djelovanju, te utrlo put lakšeg izražavanja kroz različite forme, projekte i aktivnosti.

KRAJINA: Nakon gimnazije odlučili ste se za studij geografije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. Koliko su ljubav prema geografiji, studentski dani i život u Sarajevu utjecali na Vaše kasnije profesionalno i intelektualno formiranje?

Sijamhodžić: Teško je odrediti jedan precizan razlog zbog kojeg sam izabrao geografiju, ali se vrlo jasno sjećam da sam još od djetinjstva volio geografiju, atlas i geografske karte. Imao sam izražen osjećaj za prostor i dobro poznavao kartu, a u tom pravcu dodatno me usmjeravao rođak Dževad, koji je studirao geografiju u Sarajevu. Često se znao iznenaditi mom snalaženju na geografskoj karti i stalno me nagovarao da upišem upravo geografiju. S druge strane, oduvijek sam volio čitati, posebno književnost, pa se vrlo rano rodila i potreba za pisanjem. Još u srednjoškolskim danima počeo sam otkrivati književnost na ozbiljniji način, a kasnije će ta ljubav prerasti i u potrebu za spisateljskim radom.

Nakon završene osnovne škole upisao sam Gimnaziju u Bužimu. Međutim, nakon prvog razreda pojavio se konkurs za Srednju policijsku školu u Sarajevu, pa sam zajedno sa brojnim momcima iz Bihaća, Bosanske Krupe, Cazina i drugih krajiških gradova 1996/97. godine otišao u Sarajevo i završio jednu godinu te škole. Ipak, škola je, na moju sreću ili nesreću, to ni danas ne znam sasvim precizno odrediti, ubrzo ukinuta, nakon čega sam se vratio kući i nastavio školovanje. Međutim, upravo će ta godina provedena u Sarajevu ostaviti snažan trag na mene. Boravak u velikom gradu otvorio mi je nove horizonte i pokazao jedan širi svijet. Sarajevo je tada za mene značilo mnogo više mogućnosti, život u đačkom domu, druženje i sportske aktivnosti, izlasci u grad i odlasci u kino, drugačiji način života.

Po povratku kući i završetku gimnazije napravio sam pauzu od godinu dana, jer roditelji nisu bili u mogućnosti da me školuju. A onda se dogodila jedna životna situacija koju nikada neću zaboraviti. Jedna žena iz Sarajeva, koju smo slučajno upoznali a koja je u ratu izgubila sina Amira, rekla je mom ocu: „Pošalji ga meni, ne treba ništa plaćati, neka stanuje kod mene, i malo mi pomogne.“ Otac je pristao i ja sam otišao kod nje. Pola godine sam živio u njenom stanu, uz minimalnu finansijsku podršku roditelja. Kasnije je ta žena dobila deložaciju iz stana i preselila se u Istočno Sarajevo, nakon čega sam prešao u studentski dom na Bjelave. Sve te okolnosti zajedno, rođak Dževad, raniji boravak u Sarajevu, osjećaj slobode i širine koju veliki grad pruža, ali i želja za obrazovanjem i drugačijim životom, utjecale su na odluku da nastavim fakultetsko obrazovanje. Geografija je bila prirodan izbor, ali sam paralelno s tim sve više ulazio i u svijet književnosti. U srednjoj školi već sam intenzivnije čitao klasična književna ostvarenja, dok ću tek u Sarajevu, tokom studija, ozbiljnije otkrivati Selimovića, Andrića, Sušića, i druge značajne domaće i svjetske pisce, njihova djela i edicije. Tako sam dodatno razvio ljubav prema historiji, književnosti, sociologiji i općenito društveno-političkoj misli. Dakle, bilo je mnogo faktora koji su me usmjerili na taj put, od zavičaja i porodice, preko Sarajeva i studentskog života, pa do književnosti i ljudi koje sam susretao kroz život.

Kruna obrazovnog puta došla je dvije decenije kasnije kroz master studij žurnalistike/komunikologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, kojeg sam okončao 2024. godine braneći magistarski rad na temu: „Ratna propaganda u vrijeme agresije na Republiku BiH – Studija slučaja Okruga Bihać“.

KRAJINA: Već gotovo dvije decenije radite u obrazovanju. Kako danas gledate na promjene kroz koje prolazi školski sistem i nove generacije učenika, te šta Vas i dalje motivira u nastavničkom pozivu?

Sijamhodžić: Mnogo toga se promijenilo u posljednjih nekoliko godina. Digitalno doba i nove tehnologije donijele su sa sobom mnogo dobrih stvari, ali jednako tako i neke negativne posljedice. Promijenila su se i sama djeca. Sve je postalo ubrzano, pažnja se izgubila, a došle su takozvane „instant generacije“. Sve je manje iskrenog zadovoljstva i osmijeha na licima učenika, sve manje interesa za učenjem, radne navike su oslabile, koncentracija na času je slabija, a sve više djece ne želi ići čak ni na ekskurzije, što je nekada bilo gotovo nezamislivo. Danas imamo jedno opće zasićenje učenika kojima je dostupno previše zabavnih sadržaja, sadržaja koji ubijaju interes za učenjem, istraživanjem, spoznajom i putovanjem. Djeca su zatrpana informacijama i zabavom, ali istovremeno sve manje imaju istinsku glad za znanjem.

Što se tiče motiva u radu, možda je najveći upravo osjećaj da čovjek tokom četiri decenije radnog vijeka može izvesti deset generacija kojima ima priliku prenijeti mnogo toga. Ne samo znanje, nego i određene životne vrijednosti, odgojne crte, manire, odnos prema ljudima i svijetu. Nastavnik bi, barem po mom uvjerenju, trebao biti važan uzor i ogledalo u kojem se učenici mogu prepoznati. Cilj je da ta djeca sutra, sa svim onim što usvoje i nauče, „svijetle i zrače“ pozitivnim vrijednostima, bez obzira da li ostanu u zavičaju ili ih život odvede daleko od rodnog mjesta. Posebno čovjeka obraduje kada mu se jave učenici iz ranijih generacija, danas ostvareni i uspješni ljudi, koji se sjete nekog detalja iz učionice, nekog časa, savjeta ili mudrosti. Tada shvatite da vaš rad ipak ostavlja trag.

Naravno, razlike između nekadašnjeg i današnjeg obrazovanja su realne i očekivane jer dolaze nova vremena. Moramo biti pošteni pa reći da je nekadašnji sistem, pored dobrih imao i loših strana, bilo je previše autoritarnosti, grubosti, pa čak i nasilnih metoda u discipliniranju učenika. Mnogo pozitivnih stvari donijele su savremene slobode i moderniji pristupi obrazovanju. Međutim, čini mi se da se danas otišlo u drugu krajnost. Učenici su dobili previše slobode, u privatnom životu su više izloženi internet tehnologiji, žive lagodnijim životom u kojem im je puno stvari dostupno i gdje se sve više gubi osjećaj iščekivanja i radovanja nečem novom. Tako su nastale generacije koje su izgubile osjećaj iščekivanja nagrade za trud ili uspjeh jer poklone često dobijaju za sve i svašta. Nekada je odlazak u školu bio događaj. Škola je imala posebnu težinu, a prosvjetni radnici uživali veliko poštovanje i učenika i roditelja. Postojale su obaveze, disciplina, osjećaj odgovornosti i ozbiljnosti prema učenju. Danas, posebno u posljednje tri-četiri godine, primjećujem velike promjene kod djece. Mnoga lica djeluju hladno i bez pozitivnih emocije, kao da su učenici izgubili radost i radoznalost. Ništa ih pretjerano ne zanima, jedva čekaju odmor kako bi skrolali po telefonu. To je ono što me iskreno zabrinjava, jer smatram da kvalitet obrazovanja generalno opada. Naravno, mnogo toga zavisi i od nastavnika. Sasvim je prirodno da čovjek koji radi četrdeset godina ne može imati isti intenzitet energije tokom cijelog radnog vijeka. Prve dvije decenije nastavnik se daje više, kasnije dolazi do određenog zamora. Ipak, savjestan prosvjetni radnik će uvijek dati svoj optimum. Problem nastaje kada imate cijela odjeljenja potpuno nezainteresiranih učenika. Tada je veoma teško održati kvalitet rada, bez obzira na trud nastavnika.

Također, nastavna pomagala u mnogim područnim školama i dalje su veoma skromna. Govorimo o modernom vremenu, a većina učionica još uvijek nema adekvatnih tehničkih uslova, koji bi proces nastave mogli učiniti znatno dopadljivijim učenicima. Nadalje, smatram da bi obrazovni sistem morao ranije prepoznavati sklonosti učenika i usmjeravati ih prema onome za šta imaju afinitete. Postoje učenici koji nisu skloni teorijskom radu i širokim elaboracijama, ali ih sistem svejedno pokušava ugurati u isti obrazovni okvir. Tako često dolazi do pada kvaliteta cijelog odjeljenja. Kada imate grupu zainteresovanih i motiviranih učenika, možete napraviti odličan posao. Međutim, postoje i odjeljenja u kojima se gotovo ništa ne pokreće. To je problem koji postoji i u srednjim školama i na fakultetima, ali je posebno izražen u osnovnom obrazovanju jer je ono obavezno za sve. Na fakultetima dodatni problem predstavlja činjenica da se često sve podređuje normama. Primaju se gotovo svi studenti, kriteriji opadaju, a profesori su prinuđeni prilagođavati se sistemu kako bi mogli održati nastavu i imati nastavne norme. U cijelom tom procesu se, nažalost, gubi kvalitet.

Treba spomenuti još jedan problem sa kojim se susreću manje sredine koje konstantno ostaju bez najkvalitetnijih ljudi. Čim neko intelektualno stasa, politički se profilira ili ekonomski osnaži, on uglavnom migrira u veći centar. U tom procesu manje sredine kontinuirano ostaju zakinute za širu bazu prosvjećenih roditelja, te slijedom toga stalno su iznova prinuđene profiliranju nove generacije uspješnih građana, narodski kazano „iz brda i mahala“, dok veći gradovi preuzimaju ono najbolje i „intelektualno najizraslije“ iz okolnih lokalnih zajednica koje im gravitiraju. A onda dodatno dolazi i odlazak u dijasporu, koja nam oduzima veliki dio najkvalitetnijeg kadra i mladosti. No mnogi procesi, pa i proces kretanja stanovništva prema većim i razvijenijim centrima, zakonitost je koja je imanentna gotovo cijeloj ljudskoj povijesti.

Da sumiram, smatram da nastavnik, posebno iz polja društvenih nauka, mora stalno čitati i putovati. To je možda i najvažniji dio nastavničkog poziva, važniji čak i od samih priprema na kojima se previše insistira, a što često bespotrebno iscrpljuje nastavnike i oduzima im kreativnu energiju neophodnu za ono što je suština njihovog poziva: da se većina pažnje i inventivnosti potroši na učenike a ne na pedagošku dokumentaciju. Jer jer ako nastavnik svakodnevno čita, on se ujedno i priprema za nastavu. A onaj ko čita on se prepoznaje po rečenici, po načinu govora, po bogatom izražavanju. Nastavnikovo izlaganje bi trebalo biti sadržajno, produhovljeno i zanimljivo, a izrečene misli prepoznatljive po širini i dubini značenja. S druge strane, nastavnik koji puno putuje oslobađa se predrasuda i shvata da je svijet mnogo veći od vlastite avlije, zavičaja pa i države. Mi se često zatvorimo u svoj mali prostor i počnemo misliti da smo centar svijeta. Upravo zato smatram da čovjek mora stalno širiti svoje spoznajne horizonte.

KRAJINA: Uz nastavnički posao godinama ste aktivni i u publicistici, istraživačkom radu i kulturnim projektima. Kako uspijevate uskladiti profesionalni posao, porodični život i angažman u zajednici, te šta Vas motivira da toliko energije ulažete u zavičaj i kulturu?

Sijamhodžić: Stava sam da čovjek, pored posla od kojeg živi i u kojem je profesionalno angažiran, mora ostaviti dio sebe društvu i zajednici na volonterskoj i humanitarnoj osnovi. U tom smislu kod mene je uvijek postojala želja da se čovjek na neki način „uvakufi“, da iza njega ostane određeni trag koji neće biti isključivo komercijalne ili profesionalne prirode. Čovjek osjeća potrebu da dio sebe ugradi u opće dobro. S jedne strane postoji potreba za pisanjem, izražavanjem i određenom vrstom samoafirmacije, ali s druge strane postoji i potreba sredine. Vrlo rano sam uočio da Bužimu trebaju određena djela i publikacije, baš kao što i Krajini trebaju ozbiljne studije i temeljita istraživanja. Zbog toga sam osjećao obavezu da, nakon radnog vremena, dam dio sebe zavičaju i lokalnoj zajednici, u mjeri u kojoj mi to mogućnosti dozvoljavaju, a da taj angažman bude volonterskog karaktera. Naravno, kada čovjek zasnuje porodicu, posebno u kasnijim godinama života, sve to postaje mnogo teže. U ranijem periodu imao sam više vremena i energije, pa sam možda mogao i više „potegnuti“.

A u vezi rezultata u radu uvijek se treba referirati na dobru organizaciju vremena. Nisam osoba koja slobodne sate provodi po kafanama, izuzev ako nije riječ o nekom korisnom sastanku ili druženju. Maksimalno sam organiziran i funkcionišem po principu prioriteta, šta je bitno i hitno, a šta može i sačekati, te kako rasporediti obaveze. Vikendi i godišnji odmor su mi uglavnom radni. Moj dan je uglavnom unaprijed raspoređen, ili se čita ili se piše. Nastojim najzahtjevnije poslove raditi ujutro, kada sam odmoran i skoncentrisan. Nakon toga se može nešto čitati, izaći na teren ili organizirati neka društvena aktivnost.

Možda sa strane djeluje da je sve to teško uskladiti, ali kada čovjek napravi dobru organizaciju, mnogo toga se ipak može postići. Naravno, to nije rezultat rada od godinu ili dvije. Govorimo o kontinuitetu od deset ili petnaest godina, i tek tada se mogu vidjeti određeni rezultati. Ništa ozbiljno ne dolazi preko noći. Dok smo supruga i ja bili bez djece, ili dok smo imali samo jedno dijete, sve je bilo mnogo lakše. Danas, sa troje djece, obaveze su veće, ali s vremenom dolazi i iskustvo, pa čovjek nauči kvalitetnije koristiti vrijeme i lakše završavati određene poslove. Sjećam se da sam istraživački rad u arhivima radio planski i racionalno. Na vrijeme sam prikupljao građu, unaprijed znao šta će mi trebati, sistematizirao materijale i čuvao ih. Tako sam maksimalno racionalizirao vrijeme i kasnije sebi olakšao rad.

KRAJINA: Učestvovali ste u izradi više značajnih publikacija i istraživačkih projekata o Bužimu i Krajini. Koliko je važno da Krajišnici sami dokumentuju vlastitu historiju i kulturno naslijeđe?

Sijamhodžić: Moram reći da smatram kako smo kroz ove lokalne projekte uradili veoma važan posao i da je jedan značajan dio tog posla već završen. Drago mi je što sam bio dio tih procesa, jer smatram da je riječ o izuzetno važnim projektima za naš zavičaj i buduće generacije. Bila mi je velika čast biti urednikom i izdavačem veoma ozbiljnih osmanskih studija o Bužimu i Velikoj Kladuši. To nisu samo klasične knjige, nego djela koja pored opširnih historiografskih prikaza, sadrže i poimenične popise muških članova domaćinstava muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva za 1851. godinu. Studija o Bužimu obuhvata oko 500 stranica, dok ona o Velikoj Kladuši ima preko 900 stranica. Trenutno radimo Bosansku Krupu, nakon toga bi na red trebao doći i Bihać, vjerovatno u nekoliko tomova. Meni je posebno važno da se iskustva koja smo stekli kroz rad u Bužimu prenesu i na druge krajiške sredine, kako bi i ostale lokalne zajednice dobile ozbiljne studije o vlastitoj prošlosti. Smatram da je važno da, pored na institutima i katedrama, i mi u Krajini pišemo sami o sebi, svojoj historiji i svom prostoru. Naravno, pri tome sam protiv bilo kakve mitomanije, romantiziranja ili natezanja prošlosti. Historiografija mora ostati zasnovana na činjenicama i dokumentima. A činjenice i istina odgovaraju svakom istinoljubivom čovjeku, posebno jer smo često kroz historiju bili u situaciji da su uglavnom drugi pisali našu historiju, često iz imperijalističkih pobuda. Danas konačno imamo priliku da i sami istražujemo, dokumentujemo i ostavljamo trag o sebi. Zato mislim da je veoma važno da se takve knjige pišu. One mogu biti strogo naučne i metodološki precizne, ali mogu imati i manje stručnu dimenziju. Vrijeme će na kraju dati konačan sud o svemu tome, kao i javnost, kritika i stručni krugovi. Preživjet će ono što ima kvalitet i trajnu vrijednost. Upravo zato smatram da je važno da se piše i istražuje. Nisam zagovornik zabrana bilo kakvih knjiga ili ideja. Naravno, uvijek treba imati određenu dozu opreza prema amaterizmu, kojeg je uvijek bilo i kojeg će uvijek biti, ali vjerujem da kvalitet na kraju ipak ostane i opstane.

KRAJINA: Kao prosvjetni radnik, publicista i društveno angažiran intelektualac, kako danas vidite ulogu intelektualaca u društvu, posebno kada je riječ o kulturi, identitetu i javnom djelovanju?

Sijamhodžić: Akademik Nerzuk Ćurak dao je jednu od najboljih definicija intelektualca kazavši: „Intelektualac je čovjek koji dovodi u pitanje postojeće poretke, koji vrši radikalnu kritiku postojećeg stanja po principu ‘pozitivna moć negativnog mišljenja’. Dakle, posao intelektualca je da negativno misli, ali to negativno mišljenje o stvarnosti u sebi uvijek ima klicu pozitivne moći. On naprosto želi blagotvorno djelovati na društvene promjene po cijenu gubitka vlastitog komoditeta, po cijenu toga da mu se mnoga vrata zatvore.”

Po mom mišljenju, intelektualac nije populista i nije osoba koja se povodi za onim što misli masa. Isto tako, intelektualac nije ni konformista zatvoren u vlastitu kancelariju ili među uski krug ljudi, neko kome je važan samo vlastiti komfor i lična pozicija. Intelektualac je osoba koja ima stav o gotovo svim važnim društvenim pitanjima i osoba koja se češće ne slaže nego što se slaže sa onim što nude politika, mediji ili dominantno javno mnijenje. Međutim, vrlo je važno naglasiti da intelektualac mora biti dobronamjerno kritična osoba. To je čovjek koji se drži principa „promišljenog neslaganja“, koji svoje mišljenje argumentirano, dostojanstveno i uljudno iznosi u javnost. On treba biti hrabar, ali ne i bahat ili egocentričan. To je osoba koja pati zato što društvo nije bolje i koja vjeruje da stvari uvijek mogu i moraju biti bolje, nudeći pri tome i sebe kao partnera u radu za opće dobro.

Kada govorimo o kulturi i identitetu, intelektualac ima posebnu odgovornost da ukazuje na važnost kulture u očuvanju svijesti o vlastitom identitetu. Ali kultura ne bi smjela biti sredstvo podjele. Naprotiv, njena uloga jeste da povezuje ljude, da ih kulturno uzdiže, približava ljude različitih identiteta i podstiče saradnju i suživot. Bosna i Hercegovina je prostor koji predstavlja svojevrstan amalgam različitih etničkih, relgijskih i kulturnih identiteta i upravo u tome leži njena posebnost i vrijednost. Smatram da intelektualac ne smije biti osoba koja stalno razmišlja o tome šta će reći masa i kako će javnost reagirati. Danas živimo u vremenu izraženog konformizma. Ljudi izbjegavaju sukob mišljenja, ne žele čuti kritiku na vlastiti račun i često se povode za stavovima većine. Postoji jedna analiza koja kaže da tri posto ljudi vodi društvene procese, sedam posto ih razumije, dok devedeset posto samo slijedi. Možda ta procjena zvuči pomalo grubo, ali ona dovoljno govori o odnosu mase i malobrojnih pojedinaca koji vode i usmjeravaju društvene procese. Upravo zbog toga intelektualac ne smije biti čovjek koji bježi od stvarnosti i društvene zbilje i svoje stavove iznosi samo u zatvorenim krugovima. On mora imati hrabrosti izaći u javni prostor, ali njegov govor ne smije biti destruktivan i uvredljiv. Kako je svojevremeno kazao Amir Karić, to treba biti „promišljeno neslaganje“. Imamo pravo da se oko mnogo čega ne slažemo, ali način na koji iskazujemo neslaganje mora biti promišljen, argumentiran i dostojanstven, bez galame, vrijeđanja i agresivnosti. Nama danas nedostaje upravo takvih intelektualaca, ljudi iz čijih se nastupa vidi konstruktivnost, osjeti dobronamjernost i određena vrsta roditeljske brige za društvo. Ljudi koji neće samo kritikovati radi kritike, nego koji žele sugerisati kako stvari mogu biti bolje. Po mom mišljenju, intelektualac mora biti osoba slobodarskog duha, čovjek koji ima svoj stav i koji se ne opterećuje time kako će njegovo mišljenje biti dočekano. Ako vjeruje da je nešto ispravno i korisno za društvo, onda smatra svojom obavezom da to javno kaže.

Ako je pak riječ o ulozi intelektualne zajednice u Krajini po pitanju odnosa prema kulturi i identitetu, s rezignaciojom se može konstatirati da je njen glas odviše tih. Dovoljno se referirati na odnos prema kulturnom naslijeđu, propadanju krajiških utvrda, rušenju starih džamija i drugih vrijednih arhitektonskih objekata, uništavanje krajiških nišana zbog sitnog interesa i paralelno sa tim šutnju akademske i intelektualne elite, kulturnih i religijskih institucija čiji predvodnici bi trebali i morali imati jasniji i glasniji stav o svemu. Ili ako je riječ o ulozi intelektualaca u promišljanju društveno važnih pitanja ne mogu a da ne spomenem pitanje besmislenog rivaliteta oko toga da li je centar Unsko-sanskog kantona Bihać ili Cazin, i koji grad bi trebao biti okosnica društvenog i privrednog razvoja Krajine i Unsko-sanskog kantona. Jedno je to što bih ja volio da je to moj rodni Bužim, ali urbani, kulturni, obrazovni, privredni i administrativni centar Unsko-sanskog kantona je Bihać i interes svih građana ovog kantona bi trebao biti jak unverzitet i sadržajna kulturna i umjetnička scena; jak nogometni klub Jedinstvo ali i drugi sportski kolektivi preko kojih bi krajiška djeca napredovala u sportu; brži demografski, urbani i ekonomski rast Bihaća u svakom smislu kao glavnog nodalno-funkcionalnog centra Unsko-sanskog kantona, i sl. Jer sa takvim pristupom sve lokalne zajednice i njihovi stanovnici koji gravitiraju Bihaću bi bili na dobitku, a o tome se nedovoljno priča, polemiše i debatira, a ta tema bi trebala i morala biti više u fokusu medija i o njoj bi trebalo glasnije govoriti svi oni koji pripadaju akademskim, medijskim i intelektualnim krugovima, kako bi se i u centrima političkog odlučivanja stvari počele odvijati u tom smjeru.

KRAJINA: Koju biste poruku poslali Krajišnicima kada je riječ o odnosu prema zajednici, obrazovanju, kulturi i budućnosti društva?

Sijamhodžić: Mislim da je dobro što se u Krajini polako budi svijest o potrebi da se više okrenemo sebi kada su u pitanju problemi i pitanja koja nas direktno dotiču. Za mnogo toga ne bismo smjeli čekati Sarajevo. Moramo razvijati vlastitu inicijativu i više vjerovati vlastitim ljudima i kapacitetima. Također, veoma je važno raditi na prevazilaženju nerijetko politički konstruisanih rivaliteta među krajiškim sredinama. Moramo naučiti da se iskreno radujemo uspjesima jedni drugih. Ne bi smjelo biti važno da li je neko iz Bihaća, Cazina, Bužima, Bosanske Krupe,… Na kraju krajeva, svi smo Krajišnici, a prije svega građani iste domovine. Smatram da je izuzetno važno kontinuirano afirmisati Univerzitet u Bihaću, ali i pružiti mnogo ozbiljniju institucionalnu podršku gimnazijama u svim gradovima i općinama. Plašim se da bez jakih gimnazija neće opstati ni visoko obrazovanje. Bez kvalitetnog obrazovanja nema ni ljekara, ni inženjera, ni profesora, niti ozbiljnog društvenog razvoja.

Razvoj društva, a posebno ostanak mladih ljudi, direktno zavisi od ekonomije, radnih mjesta i životnog standarda. Zato moramo više ulagati u privredu, razvoj i projekte koji mogu pokrenuti zajednicu. Često čekamo da Sarajevo rješava probleme koje sami možemo i moramo rješavati ovdje u Krajini. Potrebno je prepoznati vlastite ljude i dati im prostor da rade ono u čemu su najbolji, umjesto da stalno čekamo potvrdu iz nekog drugog centra. Neće neko iz Sarajeva razvijati obrazovanje, kulturu, umjetnost, medije ili historiju u Krajini bolje od ljudi koji ovdje žive i koji ovaj prostor osjećaju svojim. Ako vidite neku osobu koja iskreno voli kulturno-historijsko naslijeđe ili želi nešto uraditi na unaprijeđenju kulturne scene, treba je podržati. Treba pomoći ljudima poput Bahrudina Beširevića, Elvire Islamović, Seada Emrića, Muje Begića, Nine Kasupovića, Erne Begatović, Elme Velić, Amira Veladžića, i mnogih drugih koji svojim radom i entuzijazmom daju veliki doprinos. To su ljudi koji vole ovaj kraj, ovdje žive i imaju šta dati zajednici. Moramo naučiti izdvajati sredstva i pružati podršku upravo takvim ljudima. Moja poruka je da prestanemo čekati da nam neko drugi riješi probleme i da naučimo biti sretni zbog uspjeha drugih. Da sam ja sretan kada neko uspije u Bihaću, kao što bi neko trebao biti sretan kada neko uspije u Bužimu. Moramo prevazići podjele koje nas bespotrebno iscrpljuju. Iako sam završio studij na Univerzitetu u Sarajevu, smatram da bez Univerziteta u Bihaću nema ozbiljne budućnosti za ovaj kraj. Isto tako, bez gimnazija nema kvalitetnog visokog obrazovanja.

Krajnje je vrijeme da se oslobodimo idealnih predstava o svijetu i društvu. Treba više raditi na motiviranju mladih i sposobnih ljude da ulaze u politiku i budu dio parlamentarnog života. Da vlastitim radom unaprijede sistem, da unesu pozitivne vrijednosti i načela, da podignu nivo efikasnosti, odgovornosti i transparentnosti u javnom radu. U suprotnom, politički alati i društveni procesi završit će u rukama manje kompetentnih i manje odgovornih ljudi. A iluzija je očekivati da će do značajnijih promjena doći od nedovoljno kompetentnih, da ne kažem ljudi bez ikakvih skrupula. Ako pošteni i sposobni odustanu, mjesta će popuniti oni drugi. A prazne stolice u društvu, u paralamentima i vijećima uvijek će neko zauzeti.

Nerijetko se stiče dojam da smo previše destruktivni prema svemu što je novo ili pozitivno. Evo, kada je pokrenuta priča o vozu na relaciji Bihać-Bos. Krupa, odmah su krenuli komentari: „Šta će nam to?“ Umjesto toga, trebali bismo razmišljati dugoročno. Moramo ulagati u turizam, infrastrukturu i sadržaje koji će dovesti ljude u ovaj kraj. Možda se korist neće odmah vidjeti direktno, ali će se dugoročno vratiti kroz turizam, potrošnju, noćenja, privredu i razvoj lokalnih zajednica. Nažalost, imam osjećaj da kod nas često postoji potreba da se na svaku pozitivnu ideju gleda crno i s nepovjerenjem. A bez optimizma, podrške i međusobnog povjerenja teško možemo napraviti ozbiljan društveni iskorak. To je, zapravo, suština moje poruke i mog razmišljanja o Krajini i Bosni i Hercegovini danas.

Izvor: Krajina.ba