Juraj Mikuličić Bužimski bio je jedan od najznačajnijih vladara Bužima. Bio je veoma hrabar, odlučan i sposoban plemić. Za vrijeme svoje vladavine rekonstruisao je bužimsku tvrđavu, te sam sebi dao nadimak Bužimski.
Nakon smrti Martina Frankopana 1479. godine kralj Matija darovao je Bužim plemiću Juraju Mikuličiću. Njegova porodica bila je porijeklom iz Šibenika, a zvala se još i Gašparović. Juraj je za vjernu službu i junaštvo od kralja Matije dobio prvo Ostrovicu na Uni, kod današnjeg Kulen Vakufa, Ostrožac na Uni, te kraljevski grad Mutnicu.
Nakon što je dobio grad Bužim počeo je izvoditi određene popravke. Postao je svjestan činjenice da se grad nalazi na veoma opasnom mjestu i znajući da bi mu mogle nauditi razne provale odlučio je da grad Bužim uredi kao čvrsto branište. Zbog toga je iz temelja sagradio četiri nove kule. O tome svjedoče zapisi na kamenu koji su pisanu glagoljicom:
TA GRAD› SAZID’L› IZ› FUDUMEN’TA IZIBRANI KNEZ› JuRAI MIKULIČIĆ U NU VRIME VA VSEI HRVATSKOI ZEMLI BOLEGA•Č(OVI)KA NE BIŠ̌E ZAČ› U KRALA MATIYaŠA U VELIKI POČTEN’I BIŠ̌E ZAČ ОТ› CARA TURSKOGA UGRSKOI ZEM’LI MIR› NAŠAL› BIŠ̌E I CAR› RIM’SKI TA GA DOBRIM› Č(OVI)KOM› ZOVI ŠE I VS(A)KI OD› TIH› POGLAVIT› DAR› DAL› MU BIŠE A HRVATI GA ZA NENAVIST› HER’CEGOM› IVANlŠEM› POGUBIŠ̌E Kl LI SE OĆE TAKIM› Č(OVI)K(O)M ZVATI -> NEKA TAKOV GRAD› IZ› FUDUMEN’TA IMA IZ’ZIDATI TERE IMA SEBI TAK(O)
Ta grad sazidal iz fudumenta izibrani knez Juraj Mikuličić. U nu vrime va vsej hrvatskoj zemlji boljega čovika ne biše, zač u kralja Matijaša u veliki počtenji biše, zač ot cara turskoga ugrskoj zemlji mir našal biše. I car rimski, ta ga dobrim čovikom zoviše. I vsaki od tih poglavit dar dal mu biše. A Hrvati ga za nenavist hercegom Ivanišem pogubiše. Ki li se oće takim čovikom zvati, neka takov grad iz fudumenta ima izzidati, tere ima sebi tako.
Kamen sa natpisom je 1876. godine iz zida grada Bužima izvadio jedan austrijski plemić i predao ga tadašnjem Narodnom muzeju u Zagrebu. Danas se čuva u Povijesnom muzeju Hrvatske u Zagrebu.
Zanimljiva su predanja koja govore o tome da se se Jurajom Mikuličićem nije smjelo šaliti po pitanju feudalnih prava i da je on u duhu svog vremena žestoko branio istinu i vlastelinska prava.
Tako se 1485. godine posvađao sa susjedima starim plemićima Menićima koji su bili pod pokroviteljstvom knezova Blagaja, radi zemljišnih međa. On je naredio da se Menićka zemlja ore sa mnogo plugova te poslao je na Meniće vojsku naoružanih ljudi. U tom dvoboju usmrtio je petoricu plemića Menićkih i nekoliko ih ranio. Zbog toga je Juraj Mikuličić bio pozvan i na sud pred bana Matiju Gereba. Moguće i da je zbog tog događaja Juraj odlučio da napusti svoj grad i stečena dobra i pođe u daleki svijet.
Juraj Mikuličić bio je oženjen Jelenom, kćerkom Šimuna Keglevića. Zbog narušenog zdravstvenog stanja godine 1494. Juraj je odlučio otputovati u Rim na liječenje. Zbog toga je pismom učinjenim pred kaptolom u Kninu posinio svog šurjaka Ivana Keglevića, brata žene Jelene predavši mu za 5 000 forinti koje je trebao za putni trošak i liječenje sva svoja imanja: i to Bužim, Ostrovicu, Neblunj, kuću i vrtoveu Rmnju, sela Omislavac i Kraćan, te selo Mejorce.
Međutim, ako ćemo suditi po već spomenutom natpisu na kamenu ili Mikuličić nije otišao u Rim ili se skoro vratio, gdje je dočekao smrt u svojoj domovini kako na kamenu piše »Hrvati za nenavist hercegom Ivanišem pogubiše.» Vjerovatno da iako je Juraj Mikuličić bio jako poštovan od kralja Matije i njemačkog cara Maksimilijana, imao razmirica sa banom Ivanom Korvinom, pa su ga njegovi rođaci smaknuli.
Jelena Keglević nadživjela je svoga muža Juraja Mikuličića, boravila je i dalje kod braće Ivana i Petra Keglevića u Bužimu. Godine 1510. Jelena je darovala kanoniku Otočkom nekoliko zemlje u Gackoj. Nakon toga, nema više spomena o njoj, pa možemo pretpostaviti da je ubrzo umrla.
JU «Centar za kulturu, sport i informisanje» Bužim / Saima Lojić – Duraković
Literatura:
Lopašić, Radoslav, Bihać i Bihaćka krajina. Mjestopisne i poviesne crtice. Zagreb, 1890.
Truhelka, Ćiro, Naši gradovi. Naklada knjižare J. Studnička i dr. Sarajevo, 1904.
Brunšmid, Josip, Kameni spomenici. Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva. Nova serija III, Zagreb, 1912., 163-164., br.866, slika na strani 62.
Kreševljaković, Hamdija, Stari bosanski gradovi. Naše starine I, Zavod za zaštitu spomenika kulture BiH, Sarajevo, 1954., 22.
Fučić, Branko, Glagoljski natpisi.Djela Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga 57, Zagreb, 1982.
Popović, Marko, Vladarski i vlasteoski dvor u srednjovekovnoj Bosni. Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine 2, Srpska akademija nauka i umetnosti. Beograd 1997., 1-33.