Svi koji su čuli za Bužim, čuli su i za Izeta Nanića. Slavnog komadanta bužimske 505. Brigade. Mi bužimljani na spomen nam najdražeg rahmetli Komadanta, idemo korak dalje. Ne zaboravljamo, nikad nismo i nikad nećemo. Tomu će svjedočiti i naša djeca, ni ona neće zaboravljati, nikada, baš nikada.
Nošeni ovom idejom, ovom filozofijom, Udruženje mladih Bužim, poznatije pod skraćenicom UMB, prije nekoliko godina došlo je na ideju, da pješačenjem iz Bužima, pa sve do platoa Ćorkovače, svjedoči mahom otvorene oči u pogledu nezaborava agresije koja je počinjena nad Bošnjacima u prošlom ratu. Rodilo se ovo kao ideja urbanizma, jednog čaršijskod duga mladih, a danas i prošlih godina preraslo u sveopći pohod silne omladine, koja na najbolji način dokazuje kako se u Bužimu može biti IN.
I baš taj dan, kad se 05. augusta svake godine pješači, Bužim živi, diše, smije se svojo mladosti, smije se grohotom onima koji su taj osmijeh htjeli ugasiti za vajkada. Ali taj osmijeh ponosa, ne znači i odsustvo tuge, odsustva žaljena za poginulim šehidima upravo nasuprot, govori o nama samima, govori o našoj snazi, o našem društvenom duhu sposobnom da se i na tugu ponosno nasmije.
Svake godine, pa i ove tugu pobijedi osmijeh omladine, ali sjećate se gore iz teksta kakav osmijeh. Onaj ponizni, svjesni da se moramo smijati, jer bi naši očevi, oni koji su prije samo nekoliko godina hodali istim stazama bili spremni da daju svoj život radi naše sigurnosti, htjeli da se i mi smijemo, smijemo i ne zaboravimo…
Edin Mulalić