Na današnji dan prije tačno 22. godine u Bužimu je osvanuo sunčani petak. Baš kao i ovaj danas. Jedina razlika između ova dva dana jeste ova ogromna razlika od dvadeset i dvije godine, ali i ta što je tada bio rat a sada je mir. Ništa tu ne bi bilo čudno niti vrijedno spomena da na taj dan, petak, po posljednji put nije ušao jedan od najvećih sinova Bosne i Hercegovine, general Izet Nanić u Čaršijsku džamiju i zajedno sa svojim saborcima, sugrađanima klanjao svoju posljednju džummu na ovom prolaznom svijetu.
Toga dana svi pogledi su bili uprti u njega. Kao i uvijek ušao je sa osmijehom na licu koji je zračio posebnim sjajem. Istog dana predao je ratnu zastavu jedinici za specijalne namjene “Hamze”.
Za šehide kažu da sanjaju svoju smrt da je predosjete i da joj se raduju. I ova posljednja komandantova zabilješka, kao da najavljuje da je osjetio šehidsku smrt.
Noć prije pogibije, u svom ratnom dnevniku, zapisao je: «Sve je u igri. Nadam se da će uspjeti i ja sa njima, a onda i narod. Pobjeda je blizu, ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Da mi je snage i sreće. Sve sam uložio. Nestalo je struje. Sretno!
Već sutradan 05.08.1995 godine cijelom Krajinom i cijelom Bosnom prolio se glas: «Poginuo je Izet Nanić», proslavljeni komandant A RBIH krajiška legenda. Krajina je zanijemila od nevjerice. Jer ovdje u Krajini kada padne gazije nastane huk. Glasniji i strašniji od svih gromova, od treska svih granata. Nastane muk, opasan muk.
General Izet Nanić poginuo je herojski onako kako dolikuje jednom istinskom Gaziji, heroju, ako Bog da šehidu, boreći se s dušmanima pucajući prsa u prsa.
Neka ti je viječni rahmet generale.