Napisana je u vrijeme kada se srednjovjekovna bosanska država širi i jača, pa su se i bosanski vladari počeli aktivnije uključivati u međunarodne odnose.

«U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka…»

Ovim riječima započinje Povelja bosanskog bana Kulina, koja svjedoči o višestoljetnoj bosanskoj državnosti i smatra se rodnim listom Bosne i Hercegovine.

Taj pravni spis je bosanski ban Kulin uputio dubrovačkom knezu Gervasiusu ili Krvašu, kako bi regulirao trgovačke odnose sa tada najvažnijim trgovačkim partnerom svoje zemlje – Dubrovnikom.
Poveljom se dubrovačkim trgovcima daje sloboda trgovanja u Bosni bez plaćanja poreza, ali im se i jamči sigurnost, te nadoknada eventualne štete.

Povelja svjedoči i o postojanju pisarske kancelarije na banovom dvoru, što opet dokazuje i dugu tradiciju pismenosti na bosanskom tlu. Sljedeća dva stoljeća Povelja će biti i obrazac za sastavljanje sličnih međudržavnih ugovora.

Dvojezična Povelja Kulina bana pisana je latinicom na latinskom, te bosanskom varijantom ćirilićnog pisma, bosančicom na starobosanskom narodnom jeziku, što je čini i prvim poznatim dokumentom pisanim na domaćem jeziku.

Obično su ovakve dvojezične povelje rađene u četiri primjerka, po dva za obje strane, pa je zato pomalo neobično što su tri primjerka Povelje Kulina bana čuvana u Dubrovniku.

Dva prepisa Povelje se nalaze tamo i danas, dok je treći primjerak, koji se smatra originalom, ukraden u 19. stoljeću i danas je u vlasništvu muzeja Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Petersburgu.

Na zahtjev Zemaljskog muzeja BiH za vraćanje Povelje Kulina bana u Bosnu i Hercegovinu ruska strana još uvijek nije potvrdno odgovorila, jer drži da i Rusija polaže prava na ovo jedinstveno svjedočanstvo o historiji Slavena.

Noviji prepis Povelje Kulina bana izložen je u Zemaljskom muzeju BiH.