I tačno u podne, dok ezani pozivaju bogobojazne na sedždu, voda Svetinje naglo poteče i obrušava se niz sedranu stijenu čineći prekrasan slap sjedinujući se sa vertikalnim svjetlosnim snopovima u čarobnom zelenom prizoru.
Ovdje je za sve ljude na duhovnom putu, naročito mjesto za molitvu i očitovanje Božije Jedinosti.
Postepeno nakon izvjesnog vremena, taman toliko koliko traje jedna molitva voda polako presahnjuje, dolinom zavlada mir koji u zraku pamti napetost u isčekivanju novog dokaska vode u skladnim ritmovima.
Pričali su davno da je na ovom mjestu neki Tajanstveni šejh od hrastovih talpi sa Ćorkovače sagradio tekiju i da je ona za nedugo zapaljena u Latasovoj odmazdi. Zbunjeni ašici nisu znali zbog kakve krivice je umorena ova duhovna praksa slavljenja vode i svjetlosti.
Ali i dalje ostade Božiji znak, ovu vodu i ovu svjetlost niko sem Ljubljenog nemože zaustaviti, Svetinja i dalje nastavlja svoja ritmička kruženja sve do kraja vremena u beskrajnim horizontima zelenog svemira.
Veliki znalci su tvrdili da je njena voda ljekovita, valjda za sve bolesti, a posebno onu bolest kada insan nemože da osjeti i doživi svjetlost.
Legende dalje govore da je slijepa djevojka nakon uzimanja abdesta na slapovima Svetinje pripremajući se za molitvu doživjela katarzu svjetlosti i divnim čudom, odredbom svoga Gospodara progledala.
Isto tako vilinski konjici nadlijetaju vrbove krošnje tražeći da se sjedine sa svjetlom i vodom, dok u stranama pastiri sviraju sjetne melodije na rikaljikama napravljenim od johove kore.
Ko ovdje malo bolje posluša, može čuti tihi šapat Tajanstvenog šajha: „Ja sam oblikom kaplja, ali sadržinom more… Utonuo sam u svjetlost pojava božanstva…“
Ko sanjam ja kako bosonoge krajiške djevojke razgrću mednu rosu sa majskih livada i žurno zahvataju kapljice vode sa mlinskih točkova u tihoj žudnji da im se nakon abdesta lica bijelim nurom sjaju.
A one u šarenim aladžama nurom okićene, prema starim običajima crvenim i žarkim ognjem pokušavaju da iz duša i avlija otjeraju opake zmajeve i aždahe.
I ovog proljeća radosni horoz na tarabi ranom zorom najavljuje krajiške omahe i karneval svijetla i vode u pitomoj zelenoj dolini nadomak srednjovjekovnog grada Čava.
Smjenjuje se neprestalno huk nadolazeće vode koja klobuča iz zemljine tmine sa snopivima svjetlosnih zdanja, kao da je baš ovdje hazreti Hidr ostavio svoje najljepše znakove.
I tako od davnih ilirskih vremena dobri ljudi svih svjetonazora dolaze ovdje i u bardake zahvataju kapljice Svetinje radi berićeta i dobrog zdravlja svojih najdražih.
Voda i svjetlo, svjetlo i voda.
Prirodna kultura, kulturna priroda.
Neprekinuta čarolija tavafa i kruženja u jednom malom zelenom krajičku Bosne od sna.
autor teksta: Sead Emrić
