Od historijskih izvora za ovu temu, najvažnije podatke pruža analiza arhivskih porodičnih fondova, mada u njima o ženskim članovima porodice uglavnom nalazimo samo osnovne podatke, u slučaju smrti, razvoda ili ukoliko je neko otkupio neki dio imovine od njih ili one od nekoga drugog. Međutim, nešto više podataka postoji ukoliko se radi o ženama koje su ostavile vasijetnamu, vakufnamu ili oporuku, ali su i o tim ženama podaci dosta oskudni. U porodičnim zbirkama koje su nešto obimnije, unutar mnogobrojnih privatno–poslovnih dokumenata „muškog svijeta“, nalazi se poneki zapis ili pismo napisano rukom majke, supruge, sestre ili kćerke. Zanimljiva je slika o osmanskim podanicama koju su ostavili stranci u putopisima, kao neku vrstu „istočne mističnosti“, ne samo u kulturi oblačenja, nego i u načinu života o kojima ranije nisu imali mogućnost kompletnijeg uvida. Koliko su žene imale „utjecaja“ i kakva je bila jedna od percepcija o njima, možda najbolje ilustriraju neke od tada aktuelnih poslovica koje je zapisao Renner: „Žena je jedna muka, bez koje se biti ne može,(…) Žena je dobra koja jezika nema,(…) Žena neće kazati što ne čuje,(…) Žena uvijek ima po kesu suza uzase“.
Slika o ženi, koju su ostavili u svojim zapisima domaći autori, razlikuje se od stranih putopisaca, uglavnom po načinu na koji je žena privukla pažnju da bi se o njoj nešto
zabilježilo. Oni nisu imali potrebu opisivati njihove vrline ili mane jer su oni bili dio njihove svakodnevice koja se „podrazumijevala“. Shodno tome, sasvim je logično da su i zapisi o njima ostavljeni tek ukoliko se zaista desi nešto nesvakidašnje, nešto što je bar privremeno promijenilo ustaljeni ritam života.
Tako žene uglavnom upoznajemo kroz nesvakidašnje događaje, ili u određenim situacijama u kojima se spominju kao članovi određene porodice.
Analiza Muvekkitovih bilješki potvrđuje navedenu konstataciju. Tako on, između ostalog, posebno spominje Zubejdu hanumu, suprugu Mustafe Babića, u kontekstu njihovog razvoda i posljedica koje je prouzrokovao, zatim smrt Kamila hanume, majke Muhamed Fadilpaše Šerifovića, kao i smrt supruge valije, Huršid Mehmed–paše, Hadidže Ferdane–hanume. Žene iz bogatih porodica su svoj novac ulagale uglavnom u trgovinu, a imovinu su najčešće iznajmljivale. Siromašnije žene su radile razne poslove, a u julu 1869. godine dozvoljeno je ženama da hljeb koji ispeku u kući, a koji im je višak, mogu slobodno prodavati. Ipak može se reći da je pitanje učestvovanja žena u poslovnom životu i razvoju privrede u Bosni u 19. stoljeću, bespravno zanemareno.
U periodu Osmanske imperije, žene su bile vezane za kuću, njihovo kretanje je bilo ograničeno i praćeno sistemom couverture (pokrivanja) i u oblačenju i u ponašanju, bez obzira na etno-konfesionalnu pripadnost. No, seoske žene su se slobodnije kretale zbog svog učešća u poljoprivrednoj proizvodnji, pa ni kod muslimanki sa sela nije bio u potpunosti prihvaćen običaj sakrivanja lica, iako postoje tendencije da se npr. način života muslimanki iz viših slojeva predstavi kao karakterističan za sve muslimanske žene. Dalje, uočena je i tendencija prikazivanja žena kao imaginarnih bića, iako su konkretno učestvovale u tzv. tradicionalnoj privredi i radinostima. Njihova ekonomska produktivnost je bila strogo povezana sa biološkom i obratno, jer jedno bez drugog ne ide u tradicionalnom društvu prošaranom religijskim vrijednostima i načelima. Religija je za žene bila prostor isključivanja, ali i utjehe. Tako npr. u svojim putopisima kroz Bosnu, Hercegovinu i Staru Srbiju, ruski putopisac panslavističke orijentacije Giljferding opisuje kako se žene pravoslavke, odvojene drvenim rešetkama u posebnom odjelu zvanom priprat ili pritvor a u narodu ženska crkva, do koje ne može akustički doprijeti sama liturgija, usrdno mole i krste.
U drugoj polovini 19. stoljeća posebno se istakla žena pod imenom Daša Jelić, o kojoj znamo na osnovu sačuvanih pisama između nje i njenog muža. Daša, supruga Gavre Jelića, je jedna od rijetkih žena iz ovog perioda koja je zahvaljujući određenim okolnostima ostavila nekoliko ličnih pisama. Njena pisma ukazuju na način razmišljanja o životu i realnosti u kojim je živjela jedna žena. Iako Dašina pisma govore uglavnom o njenom odnosu sa suprugom, ona indirektno govore i o nekim prioritetima koje su žene imale u tom periodu. O njenom životu saznajemo i iz indirektnih dokumenata koji nam, iako ne daju njen ugao viđenja života, jasno ukazuju kroz šta jesve ona prolazila. Nekada je njena šutnja o problemima, kojih je imala zaista mnogo, sasvim dovoljna da se vidi njen stav i mišljenje o njima.
Iako Daša u pismima kako su godine prolazile mijenjala način na koji je iskazivala ljubav, brigu ili poštovanje za svog supruga, ona sasvim očito pokušava ukazati i na svoje želje i potrebe, i to sasvim jasno. Njena pisma su odraz i slika jednog vremena, života jedne žene, za koju možemo sa sigurnošću reći da je posljednje godine života provela skromno i uz mnoge probleme koje je imala, a koji 1856. godine, kada se udala i kada je došla u Sarajevo, za nju nisu bili ni u snu mogući.
Daša se udala u bogatu i uglednu porodicu, i iako je to njoj kao mladoj djevojci koja je po prvi put došla u Sarajevo izgledalo idealno, ubrzo je shvatila da joj je život priredio nešto sasvim drugo. U braku je provela punih 40 godina, u toku kojih je preživjela smrt svoje šestero djece, potpunu poslovnu propast svog supruga i njegov odlazak u zatvor, morala je svjedočiti na sudu s malom djecom zbog smrti njihovog zaposlenika, a njena imovina je bila ponuđena na javnoj dražbi. Također, je preživljavala stalne probleme između supruga i njenog najstarijeg preživjelog sina Aćima, kao i razdvojenost s njim. Život Daše Jelić u svim njenim sretnim i manje sretnim trenucima slika je života samo jedne žene u Sarajevu u drugoj polovini 19. stoljeća, života koji je ona dijelila sa svojom porodicom, ali ipak bila posebna i u svojoj svakodnevici jedinstvena.
U ovom periodu je posebno važan i aktuelan rad, kada je o ženama riječ, Stake Skenderove, koja je u potpunosti, još od najranije dobi, odstupala od uobičajenog oblika ženskog ponašanja. Naučila je da čita i piše u periodu kada nije postojala nijedna djevojačka
škola i kada je pismenost stanovništva iznosila svega 3%. Staka Skenderova je osnovala prvu djevojačku školu u Sarajevu 1858, gdje su organizovani kursevi iz matematike, crtanja, čitanja te učenja staroslavenskog jezika. Učenice su uglavnom bile bosanske Srpkinje, ali su je kasnije pohađale i muslimanke i Jevrejke. Topal Osman-paša, koji je tada obavljao dužnost vezira u BiH, poslao je svoje kćerke da pohađaju ovu školu. U program škole je kasnije uključena i obuka za buduće učiteljice, pa su neke djevojke ostajale da rade u školi. Škola je 1875. zatvorena iz ekonomskih razloga, ali je ostavila traga na putu prosvjećivanja žena BiH. Iako je Staka bila privržena pravoslavnoj tradiciji i njeni spisi oslonjeni su na kolektivna sjećanja srpskog naroda njen rad odražava i bh. duh zajedništva pod okriljem ideala obrazovanja, a čemu se ne posvećuje dovoljna pažnja u historiografji. Dolaskom Austro-Ugarske uprave na ova područja, nakon Berlinskog kongresa, počinje modernizacija društva odozgo. Međutim, zbog suptilnih mehanizama aneksiranja, koja su evoluirala iz okupacije, oni nisu dublje zadirali u društveni i svaki drugi položaj žene, iako jesu otvorili neke nove mogućnosti, vizure i horizonte, kombinovanim pristupom spajanja starog i novog, ili pak suptilnom zamjenom starog za novo zbog postojanja otpora kod stanovništva, sistemom korak po korak. No, austrougarski pristup je bio nekoherentan pa i manipulativan, jer se težilo stvaranju integralnog bosanskog identiteta uz istovremeno korištenje postojećih etno-konfesionalnih podjela u skladu sa principom divide et impera o čemu svjedoči i sačuvana arhivska korespondencija funkcionera nove vlasti. Stoga se često ističe da je Austro-Ugarska više doprinijela razvoju materijalne kulture nego duhovne.
Na nivou svakodnevice ženske običajnosti, posebno je vidljivo, recimo, da krajem XIX vijeka feredža izlazi iz mode (a pored nje se nosi i zar), ali i dalje važe nepisana pravila ako je žena sama da se ne treba duže zadržavati na čaršiji, bila pokrivena ili ne. Ova pravila o pokrivanju i boravljenju u javnom prostoru važila su za žene sve četiri konfesije. I dok su žene iz imućnijih porodica bile više vezane za kuću, žene iz drugih slojeva su radile u domaćoj radinosti, uslužnim djelatnostima kao i doradi zanatskih proizvoda.
Iako se još ne može govoriti o postojanju nekih ženskih profesija odnosno feminizaciji nekih djelatnosti u punom smislu, neke od njih su posmatrane kao prirodno nakalemljene na ono što žena jeste, ali i uslovljene statusom žene iz tako govorimo o ženama hamamdžinicama, koje su se brinule o čistoći javnih kupatila, a često i izrađivale i prodavale kozmetičke proizvode; vodonošicama, koje su donosile vodu sa javnih česmi u kuće; aščikadunama koje su kuhale po kućama imućnijih ljudi. Pošto su žene radile po svojim kućama, učestvovale su u doradi zanatskih proizvoda kao članice domaćinstva nekog zanatlije, ali i za majstore sa kojima nisu bile u srodničkoj vezi, najčešće u kazandžijskom, kazaskom, terzijskom, papudžijskom, kujundžijskom i drugim zanatima. Posebno je bitno navesti da se javljaju žene doktorice, žene koje rade u obrazovno-odgojnim institucijama, koje vode tzv. djevojačke škole.
Časopisi i glasila su imala višestruku funkciju, predstavljala su prikriveni otpor austrougarskoj politici i načinu gledanja vlasti na ono bosansko, imali su moralno-obrazovnu funkciju jer su uglavnom bili usmjereni prevashodno na kulturu, pouku ali i zabavu. Vlasti su u ideološke svrhe pokrenule i vlastite časopise, kao što su listovi Bošnjak i Nada. Prvi broj Nade je izašao 1. januara 1895. i u predgovoru, kao i u samim tekstovima, mogu se iščitati tzv. civilizatorske misije monarhije. Časopis je obilovao kulturnim, umjetničkim i naučnim tekstovima kroz koje su se prelamale kako vizure bosanskohercegovačkog života tako i sadržaji koji su se ticali drugih dijelova monarhije. Često se težilo integraciji ovih raznovrsnih elemenata što je odgovaralo misiji monarhije.
Tako se u tekstu Majka u našoj narodnoj pjesmi na idealizovan način veliča uloga majke u odgoju vrlog pojedinca, a ujedno ističe da u njihovim rukama leži sreća ili nesreća pojedinog naroda. Iako naslov teksta sugestivno navodi da će biti riječ o domaćim majkama, on obiluje imenima majki iz različitih historijskih perioda i kulturoloških miljea što se potkrepljuje citatima evropskih pisaca, flozofa i pedagoga koji sa posebnim pijetetom slave majčinske uloge. Ovakva jedna struktura teksta ukazuje upravo na društveno-političku funkciju časopisa Nada. Naime, kroz sliku idealizovane majke, iako je idealizacija često potkrepljena i historijskim navodima, kriju se misionarske i univerzalističke pretenzije koje teže da integrišu lokalne specifčnosti.
Inače, na spisku saradnika časopisa Nada mogu se naći i ženska imena, Milena Mrazović, Zlatica Korač, kao i imena slikarica koje su dolazile iz drugih krajeva monarhije i svojim slikama bosanskih pejzaža, različitih kulturno-historijskih objekata i životne svakodnevice učestvovale u vizuelnoj opremi ovog luksuznog časopisa. Slikarice Anka Linkar, Paula Krampl, Ivana Kobilca su na taj način preko časopisa Nada imale ulogu u afrmaciji afniteta prema umjetnosti, ali su i doprinijele da austrougarska politika kroz likovnu umjetnost koju je protežirala dobije svoje konture. Ono što je pak bitno podvući je da se u novinarstvu, a prije svega u novinarskim sadržajima i žanrovima mogu otkriti začeci aktivizma. Tako u tekstu Jelice Belović Bernadžinovkse objavljenom u mostarskoj Zori stoji: Moderna je žena samostalan individualitet, kome ne treba tek tuđi dah, da ga dozove i probudi u život i svijest, pa one za to i ne utehnu, kada im otmeš taj dah, što im je slučaj oduzeo. (…) Moderna žena neće nikada pasti na ženske slabosti. One kuražno stupaju u borbu života (…).
Od svog uspostavljanja u Sarajevu 1878. godine, habsburška Zemaljska vlada počela je reformisati obrazovanje. Kako tvrdi Robin Okey, obrazovanje je imalo ključnu ulogu u civilizatorskoj misiji koju su Habsburgovci željeli razvijati u bivšoj osmanskoj provinciji. Škole su se smatrale najboljim sredstvom za stvaranje reda obrazovanih lokalaca koji su se trebali zaposliti kao državni i vjerski službenici da se ublaže tenzije između različitih religijskih grupa i da se nacionalistički sentimenti zamijene umirenim imperijalnim patriotizmom. Pored toga, reformirane škole trebale su biti sredstvo za širenje centralnoevropskih životnih praksi srednje klase među urbanim bosanskim stanovništvom.
U tu svrhu habsburške vlasti nisu samo pokušavale reformirati postojeći
javni školski sistem naslijeđen od osmanskog perioda i organizovan po konfesionalnim linijama, već i uspostaviti potpuno novi državni školski sistem koji bi bio otvoren i za dječake i za djevojčice. Habsburške vlasti su smatrale obrazovanje djevojčica ključnim korakom u transformisanju bosanskog stanovništva iz orijentalnih u evropske subjekte: prema imperijalnim pedagozima, samo žena koja je učena u predmetima kao što su pedagogija, higijena, religija i ručni rad, može kasnije postati odgovorna majka, dobra supruga i umješna domaćica, čime bi se habsburška civilizatorska misija integrisala u samu srž bosanske privatne sfere. Iz tog razloga je Zemaljska vlada osnivala ženske osnovne škole i više djevojačke škole, a 1911. godine i školu za učiteljice u Sarajevu – žensku preparandiju. Napori Zemaljske vlade da muslimanske djevojčice uključe u javno obrazovanje naišli su na najjači otpor muslimanske zajednice, naročito islamskih vjerskih službenika. Državne škole koje su slijedile načelo interkonfesionalnosti imale su nastavni kadar koji je gotovo isključivo bio sastavljen od nemuslimana te su islamski vjerski službenici u školskom sistemu pronalazili prikriveno nastojanje da se muslimanske djevojčice preobrate u kršćanke te da se ukine rodna i konfesionalna segregacija.
Najsnažnije protivljenje školovanju žena dolazilo je od učitelja u lokalnim mektebima, koji su redovno vršili pritisak na muslimanske porodice da ne upisuju djevojčice u državne škole. Na prelazu decenija, dok su hiljade muslimanskih dječaka pohađali državni školski sistem, samo je nekoliko muslimanskih djevojčica sjedilo u klupama osnovnih škola. Zemaljska vlada je imala dvije među muslimanskim djevojčicama. Zahvaljujući intenzivnim pregovorima sa vjerskim službenicima, 1892. godine jedan broj ženskih mekteba uveo je prvi put podučavanje iz narodnog jezika na latinici i ćirilici. Habsburške vlasti su 1897. godine odlučile da naprave izuzetak od interkonfesionalnog načela državnih škola te su uspostavile osnovnu školu u Sarajevu isključivo za muslimanske djevojčice – Muslimansku osnovnu i višu djevojačku školu.
JU «Centar za kulturu, sport i informisanje» Bužim / Saima Lojić – Duraković
Literatura:
BELOVIĆ – BERNADŽIKOVSKA, Jelica Belović-Bernadžikovska, Moderne žene, Zora, god. 4, br. 12
BOGIĆEVIĆ, 1975.: Vojislav Bogićević, Pismenost u BiH, Veselin Masleša, Sarajevo, 1975.
GILJFERDING, 1972.: Aleksandar Giljferding, Putovanje po Bosni, Hercegovini i staroj Srbiji, Izdavačko preduzeće Veselin Masleša,Sarajevo, 1972.
GRUPA AUTORA, 2014.: Grupa autora, Zabilježene: Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku, Edicija Gender, Sarajevo, 2014.
POPOV – MOMČINOVIĆ, 2013.: Zlatiborka Popov – Momčinović, Ženski pokret u Bosni i Hercegovini: Artikulacija jedne kontrakulture, Edicija Gender, Sarajevo, 2013.
RENNER, 1900.: Henrik Renner, Herceg – Bosnom uzduž i poprijeko, Naklada hrvatske dioničke tiskare, Mitrovica, 1900.
YOUNIS, 2016.: Hana Younis, Daša Jelić: Pogled u život jedne žene u posljednim decenijama osmanske uprave u Sarajevu, Everest Media, Beograd, 2016.
ZDERO, 2009.: Juraj Zdero, Skenderova, Staka, u A Biographical Dictionary of Women’s Movement and Feminism. Central, Eastern and South-Eastern Europe, 19th and 20th Century (F. de Haan), Budimpešta i New York, 2009.