Prvi put nakon 25. jula 1995. godine sreli smo se u Finskoj, 16 mjeseci nakon mog zarobljeništva. Tačno 16. oktobra 1996. godine došli su kod mene u Finsku i tada sam, da tako kažem, prvi put vidio svog sina Emira, kazao je za Faktor Nedžad Sulejmanović.
Piše: Adnan Pločo
Životna priča Emira Sulejmanovića, djeteta Srebrenice i Žepe, izuzetno je zanimljiva. Jedan od najtalentovanijih košarkaša Evrope rođen je 13. jula 1995. godine i jučer je proslavio svoj 21. rođendan. Emir je rođen u toku najvećeg zločina u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, genocida u Srebrenici, u jednoj od srebreničkih šuma, a 21 godinu kasnije postao je reprezentativac naše zemlje. Igra za slavnu špansku Barcelonu, a uskoro bi trebao zaigrati i na NBA parketima.
Emirov otac Nedžad na početku razgovora za Faktor kaže da je svog sina vidio tek dan nakon njegovog rođenja.
Zatvor u Srbiji
-Emir je rođen u jeku najjačih napada na Srebrenicu i Žepu. Mi smo, inače, iz Žepe, ali smo živjeli u Bratuncu. Emir je rođen u jednoj šumi 13. jula, jer u kući nismo mogli biti, a ja sam ga vidio dan kasnije kada sam došao sa straže. Bili smo skupa još 12 dana, a onda, 23. i 24. jula počeli su pregovori o predaji Žepe, te je 25. jula krenula evakuacija civila. Emir je s majkom, bratom, te mojom mamom i sestrom otišao prema Varešu, a mi nismo znali šta ćemo i kako ćemo – priča Nedžad.
On se s jednom grupom krio po šumama, a onda su krenuli prema Srbiji. Prešli su Drinu u mjestu Crni Potok, na granici sa Srbijom, ne znajući da je tu vojska, gdje su ih zarobili.
-Oni su počeli da hapse velike grupe, a onda smo privedeni u logor Šljivovica. Kasnije su nas prebacili u Mitrovo Polje, gdje je bio centar za obuku policajaca. U mojoj grupi, kada su nas zarobili, bilo je oko 80 ljudi. Tu je odmah ubijen jedan moj komšija, Mujo Hodžić. Tri srpska vojnika su mu prišla i maltretirala ga, a zatim su mu prislonili puške na grudi i glavu. U jednom momentu čuo se rafal i on je pao na zemlju. Nakon toga bila je strašna tortura. Mučili su nas, morali smo držati ruke iza glave i gledati prema zemlji. Kada su nas postrojili, pitali su komandante da li da nas ubiju, kao i prethodnu grupu, ili da nas vode u logor. Odveli su nas u Jagošnicu gdje su nas legitimisali, a onda su nas prebacili u kamione pod ceradom – prisjeća se naš sagovornik.
U kamion je moglo stati 25 ljudi, a njih je bilo više od 50. Tu se, kaže Nedžad, ugušio jedan momak koji se prezivao Torlak, jer su bili nemogući uslovi.
-Kada smo stigli u Mitrovicu, bili smo izgladnjeli, stalno su nas prozivali i maltretirali, a danima su dolazili novi zarobljenici. U jednom momentu nas je bilo više od 800. Nakon toga su nas razdvojili. Oko 400 je otišlo u Mitrovo Polje, a drugi su ostali Šljivovici. U Mitrovom Polju bilo je odvođenja u sobe za maltretiranje. Ljude su mučili tako što bi ih ostavili da sjede na kamenu čitav dan na suncu. Zatim su tjerali ljude da laju poput psa, jahali su ih kao konje, neki su morali da se krste. Mene je udario jedan vojnik čizmom. Zbog toga sam imao strašne probleme, a nakon izlaska iz logora morao sam operirati mokraćnu cijev, te sam šest ili sedam godina kasnije imao velikih posljedica i teške operacije – veli Nedžad.
Dodaje da su dolazili i pripadnici DB-a da ih ispituju i sve je to bilo mučno i strašno. U martu 1996. godine vraćeni su u Šljivovicu, a u aprilu su ih prebacili u beogradsku Padinsku skelu. U Finsku je došao 16. aprila.
– Žena je u tom periodu s djecom prvo bila u Fojnici, a zatim je otišla u Kladanj gdje je bio njen otac, koji se tu naselio još prije rata – kazao je Nedžad Sulejmanović, a zatim nastavio:
– Prvi put nakon 25. jula 1995. godine sreli smo se u Finskoj nakon 16 mjeseci. Tačno 16. oktobra 1996. godine došli su kod mene u Finsku i tada sam, da tako kažem, prvi put vidio svog sina Emira. Započeli smo novi život u Finskoj. Djeci sam posvetio svoje vrijeme i odlučili smo da se oni posvete školi i sportu. Imali smo zaista veliku pomoć Finske i za kratak period vrlo dobro smo se snašli – kaže Nedžad.
Počeo sa 12 godina
Otac talentiranog košarkaša otkrio je kada i kako je zapravo počela Emirova karijera.
-Stariji sin je trenirao fudbal, a nakon njega i Emir je počeo trenirati fudbal, baš kao i sva djeca. Vodio sam ih na treninge i Emir je zaista bio talentiran za fudbal. U Finskoj je hokej najpopularniji, ali oni ulažu u sve sportove, tako da dijete uvijek može napredovati. Sve se plaća, ništa nije besplatno, ali su uslovi izvanredni. Trenirajući fudbal stekao je radne navike i trenirao taj sport sve do 11. godine, ali onda se odlučio za košarku. To je bio isključivo njegov izbor, jer je dvije godine bio najbolji strijelac mlade fudbalske lige Finske – naglašava otac Nedžad.
Sa 12 godina Emir počinje trenirati košarku, a niko se tada nije nadao da će u kratkom periodu napraviti zavidnu karijeru.
-Nakon iznenadne smrti moje supruge, preselili smo se u drugi grad u Finskoj, a Emir počinje trenirati košarku. Nakon godinu krenuo je malo profesionalnije igrati i odmah je pokazao da je riječ o izuzetnom talentu, što su prepoznali i njegovi treneri. U klubu je vladala sjajna atmosfera, a Emir niti jednog trenutka nije osjećao da je stranac. Košarka je postala sastavni dio njegovog života, volio je ići na treninge i zaista je bio posvećen maksimalno košarci. Sa 15 godina dobio je poziv U-16 reprezentacije Finske za nastup na jednom turniru u Strumici, gdje je odigrao sjajno i zapao je za oko skautima – prisjeća se Nedžad.
Jedan skaut Olimpije odlučio je Emira dovesti u Ljubljanu.
-Boravili smo na probi u Olimpiji sedam dana, gdje je Emir zadovoljio. Međutim, trebao je ostati tamo sam, ali on nije želio bez mene. Praksa Olimpije nije bila da s mladim igračima dovode i roditelje, pa smo imali dodatne pregovore, ali je na kraju sportski direktor Olimpije odlučio da i ja ostanem u Ljubljani. Napustio sam posao u Finskoj i s Emirom se preselio u Ljubljanu, gdje sam dobio i posao da vozim mlade igrače na treninge i u školu. Svoj kvalitet Emir je potvrdio i u Olimpiji, a nakon turnira u Španiji, na kojem je bio najbolji igrač, 2013. godine stigao je poziv slavne Barcelone, koji smo mi prihvatili i sada smo u Španiji – kazuje naš sagovornik.
Ističe da je prezadovoljan kako se odvija Emirova karijera, a posebno ga raduje što je napokon dobio priliku da igra i za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, što je, kaže, obojici velika čast i zadovoljstvo.
Svake godine u Potočarima
Iako se ne sjeća šta se dešavalo 1995. godine, zahvaljujući svom ocu, Emir je upoznat sa svim dešavanjima tokom genocida u Srebrenici, a svake godine 11. jula dolazi u Potočare, a učestvovao je i na Maršu mira.
-Ne postoji ništa zbog čega bih propustio da 11. jula budem u Srebrenici. Učestvovao sam i na Maršu mira 2008. godine, a kada god mogu, dođem u Srebrenicu i Potočare. Srebrenica ima izuzetno važno i posebno mjesto u mom životu – kazao je Emir Sulejmanović.
Izabrao dres BiH
Emir Sulejmanović je nastupao za U-16 reprezentaciju Finske, ali se nakon toga odlučio za dres Bosne i Hercegovine. Zbog toga je imao petogodišnju zabranu igranja za reprezentaciju, a prije mjesec stigla je dozvola FIBA-e i Sulejmanović će u predstojećim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo biti na raspolaganju selektoru Damiru Mulaomeroviću.
-BiH je jedina zemlja koju volim i uvijek sam sanjao o tome da predstavljam svoju zemlju u dresu reprezentacije. Kod mene nikada nije bilo dileme za koga želim igrati. Nikada nisam zaboravio odakle sam i naravno da je i to jedan od razloga što sam se odlučio za rodnu zemlju. Ipak, prije svega ja sam Bosanac i Hercegovac i uvijek sam se tako i osjećao, a želim i na sjajan način prezentirati Srebrenicu – dodaje Sulejmanović.
Faktor.ba