Područje Unsko – sanskog kantona predstavlja najzapadniji dio Bosne i Hercegovine. Na jugu i zapadu obuhvata donji i srednji tok rijeke Une, na istoku granicu čini vodotok Sane, a na sjeveru proteže se preko cazinskih, bužimskih i kladuških brežuljkastih dijelova. S obzirom da su na tom području obitavali razni moćnici i pripadnici različitih vlasti, historijski predstavlja jedno od najzanimljivijih područja Europe. S tim u vezi i kartografska svjedočanstva ovih prostora imaju veliku vrijednost i predstavljaju značajan vid historijskih izvora.
Jedna od najstarijih karata na kojoj je predočen Unsko – sanski kanton ali i jedna od najstarijih u originalu sačuvanih karata jeste karta čiji je autor Francesco Roselli. Karta obuhvata niz geografskih podataka o području Unsko – sanskog kantona pa tako centralno mjesto zauzima Bihać za koji se daju dva imena: Bihach i Bighay. Pored toga, na karti se spominje još i Una (Vna), Ostrožac (Ostrozatz), Tržac (Tergacz). Na ovoj karti ne spominje se Bužim.
Vrlo značajne podatke za područje Unsko – sanskog kantona daje Benedikt Kuripešič, koji je zajedno sa austrijskim poslanicima krenuo ka Balkanu i započeo pisanje putopisa. Njegov putopis smatra se najstarijim putopisom Unsko – sanskog područja.
Pored ostalih mjesta, spominje i Bužim pa navodi da u nedjelju 28. augusta 1530. »izaslanstvo iz Todorova putuje ka Bosanskoj Krupi. Put ih prvo vodi preko brda što znači da im je bio cilj doći do doline rijeke Baštre. Stoga prelaze preko brda Ćulumak, a u produžetku prolaze kroz Pašin Brod i Lubardu. Dalje, krećući se lijevom obalom rječice Bužimice, put ih vodi pored Varoške Rijeke i Bužima, nakon kojeg dospijevaju do starog grada Baštre i istoimene rijeke. U produžetku, prateći sad tok Baštre, prolaze ispod Čave, pa će im Jezerski (Jeseriani ili Nemtzig) doista biti na lijevoj strani. Kod ušća Baštre u
Unu, najvjerovatnije su skrenuli oko brda Orašje do Bos. Otoke, pa tu preko otočkog mosta prešli preko Une, i dalje do Bos. Krupe išli uz desnu obalu te rijeke. Put Todorovo – Bos. Krupa dug je oko 45 km.»
Augustin Hirschvogel bio je austrijski kartograf koji je izradio nekoliko kartografskih radova koji daju podatke o području Unsko – sanskog kantona. Zanimljivo je da su baš njegove karte poslužile za snalaženje u prostoru Ivanu Lenkoviću, generalu koji je dobio zadatak da obiđe sve utvrde. Tako je došao i u Bužim (Wuschin), te u svom izvještaju navodi da »pripada gospodinu Kegleviću, a čuva ga posada od 16 kraljevih vojnika te da odbranu grada treba pojačati s još najmanje 24 posadna vojnika.»
Dalje, Giovanni Andreas Vavassore, mletački kartograf spominje Bužim pod nazivom Butzin, dok Nicolaus Angielus spominje Bužim pod nazivom Buschin, kao i Johannes Sambucus.
Najstariji kartografski prikaz Bužima priredio je Vincenzo Maria Coronelli, mletački kartograf koji je za svoja istraživanja imao na raspolaganju sve državne i javne arhive. On je upozorio da je to kartografski rad o sukobu austrijske i osmanske vojske septembra 1687. godine. Preciznije, tada su austrijske trupe još jednom pokušale zauzeti Bužim, no ni taj put nisu uspjele. Radi se o sukobu unutar tzv. Velikog rata, koji je započeo drugom osmanskom opsadom Beča 1683. a završio je mirom u Sremskim Karlovcima 1699. god.
Bužim su bezuspješno opsjedali 1685., 1686. i 1688., ali i 1689., dakle svake godine u razdoblju od 1685. do 1688. Coronellijeva karta kazuje da je 1687. napadnut s tri strane koncentriranom artiljerijskom vatrom. Imamo li to u vidu, onda na gornjem dijelu gdje je Bužim prikazan vedutski, odbrambeni dio ne trebamo vidjeti kao palisadu, tj. ogradu od balvana, već kao odbrambeni zid. Jer, jedino je takav zid mogao izdržati gotovo stalne opsade, što nije ni čudno s obzirom da je Bužim, zajedno s Velikom Kladušom i Bihaćem, tokom 17. stoljeća, ali i kasnije, zbog svog geostrateškog položaja, bio stalno na udaru protivničkih austrijskih snaga.
Prema arheološkom rekonstruisanju Branke Raunig ostaci srednjovjekovnog i kasnijeg osmanskoturskog Bužima tvore trapezoidni grad veličine 80 x 55 m. U unutrašnjosti tog grada četvrtasta je kapi-kula, te još četiri okrugle kule na uglovima Karta od svega toga ima kapi-kulu, te još tri četvrtaste kule. To ne znači da Coronellijev plan nije precizan, već tek činjenicu da se tim planom pokazuje jedno od arhitektonsko-građevinskih stanja u historiji Bužima. Naime, to je stari srednjovjekovni grad koji je, slično ostalima s Unsko-sanskog područja, tokom svoje historije više puta popravljan i dograđivan. Ako je Bužim toliko bio na udaru, a karta svjedoči o svoj žestini jednog od takvih sukoba, naravno da se
po uspješnoj odbrani odmah moralo pristupiti prvo najnužnijim popravkama, a zatim i preinakama, ako se tokom odbrane zaključilo da neka ranija arhitektonska rješenja nisu dovoljno dobra.
Okrugle kule koje spominje B. Raunig, svakako su kasnijeg datuma od prikazanog na karti. A one nisu slučajno ovdje i na drugim mjestima građene. Struktura njihovog zida je takva da lakše podnose artiljerijski napad. Stoga, možda nam upravo Coronellijeva karta pokazuje sukob iz kojeg je rezultirala spoznaja o potrebi preinake postojećih odbrambenih kula iz četvrtastog u okrugli tlocrt. Treba istaknuti i predočene kuće izvan gradskih bedema. To znači da se život u Bužimu krajem 17. stoljeća odvijao ne samo unutar utvrđenog dijela grada, nego i u njegovom predgrađu.
Johann Weichard Valvasor bio je slovenski historičar, geograf i kartograf koji je u svojim kartografskim prikazima povezao sve nauke kojima se bavio. Pa je tako njegovo djelo zapravo kombinacija historije, geografije, topografije, etnografije i kartografije. On spominje utvrde na području Unsko – sanskog kantona. Spominje Bužim pod nazivima Bushin i Busin i navodi da je »nekada bio dvanaesta turska granična kuća i da leži milju i po nizvodno od rijeke Une.» Dalje, Johann Cristoph Müller daje podatke o granici tvrđave Bužim odakle je počelo povlačenje granice. Navodi da kada se »izađe na brdo Klepalo gdje se završavaju zemlje Novog, s desne strane prostirale zemlje austrijske tvrđave Gvozdanski, a s lijeve strane turske tvrđave Bužim.» Na spomenutom mjestu, radi razdvajanja i povlačenja granice, po zakonu i carskoj ahdnami, u prisustvu svojih prvaka i vojske dviju strana, iskopana je i postavljena prva humka tvrđave Bužim.
Karta koju su sačinili Guillaume de L’isle, Vincenzo Maria Coronelli, Giovanni Giacomo de Rossi i Jean Baptiste Nolin kartografsko je djelo kartografa iz prve polovine 18. stoljeća. Međutim, na tim kartama se jasno vidi nekritičko preuzimanje geografske građe od ranijih kartografa zbog dvostrukog ispisivanja imena uz istodobno duplo lociranje. Tako se Bužim (Busin) predočava dva puta, uvijek na obali Bužimnice. Na jednom mjestu Bužimnica je bez imena smještena južno od Velike Kladuše, a drugi put južno od Vrnograča.
Za područje Unsko – sanskog kantona time i Bužima od velikog značaja su vojne karte na kojima se ističu granice, logorišta, raspored vojnih formacija, pravci kretanja vojske te godina i mjesto bitke. Karta anononimog austrijskog kartografa predočava opsadu utvrde Bužim 1737. godine, dok Omer Novljanin na osnovu toga daje pisanu formu opsade. O tome navodi sljedeće: »Hrvatski ban Esterhazi, nakon neuspjele opsade Bos. Novog, usmjerio je svoje snage na obližnji Bužim. Ta se utvrda «nalazila na jednoj uzvisini». Dok je opsjedao tvrđavu stanovništvo je bilo pritiješnjeno. Ta tvrđava je bila veoma čvrsta. U
stvari, u njoj je bilo malo muhafiza i stanovnika, ali s obzirom da je u to vrijeme stanovništvo bilo nomadsko i muškarci i žene su bili hrabri. Čak su mnoge žene i
djevojke bile hrabrije, odvažnije i srčanije od muškaraca. Bile su visoke, lavljeg srca i izdržljive; najčešće su radile muške poslove. I u bojevima i napadima dok su se tukle, nisu se razlikovale od muškaraca. I ovaj put su u boju učestvovali i djeca i odrasli, boreći se kao lavovi za Bosnu, pa je u narodu nastao ep koji se pjeva. Pošto je minulo izvjesno vrijeme od opsade, stanovništvo tvrđave je, da bi izvijestilo vezira o stanju u tom kraju, napisalo molbe. Međutim, dok ne prestane opasnost za Banja Luku, žitelji Bužima i Cetingrada su morali čekati. Ipak, Ali-paša je zapovjedio vojsci utvrda Bos. Novog, Bihaća, Krupe, Ostrožca, da jedan diovlastitih vojnika upute u pomoć Banja Luci, a drugi «dio da se izdvoji za pomoć Bužimu i Cetingradu». Glasnik koji je išao po pomoć, pošto se vratio u Bužim, izvijestit će okupljeni narod: «Eto, presvijetli paša s bezbrojnom vojskom uskoro stiže u pomoć. Strpimo se malo, jer je serdar razvio svoj pobjedonosni bajrak, pa ne bismo smjeli napraviti neki sramotan korak dok on s vojskom ne stigne». Opsada se «produžila petnaest dana».
Međutim, kako su uskoro austrijske vojne snage poražene kod Banja Luke, opsade
Bužima i Cetingrada su prekinute, pa je nastao opći bijeg ostataka te vojske. Dok
su bježali, krajiške gazije su ih sustigli. Izašli su junaci koji su bili u tvrđavi,
pa su se zajedno bacili na neprijatelja i dugo vremena im slijedili trag, te mnoge
ubili. Zarobili su dosta opreme, sredstava koje su ostavili i nekoliko topova. Tako
su okončane borbe za Bužim i Cetingrad.
Kartografija predstavlja jedan od značajnih historijskih izvora za izučavanje određenog prostora jer nam daje niz informacija. Ove karte ponekad se čine šture, međutim ipak treba imati u vidu da svoj vrhunac kartografija doživljava tek u 19 stoljeću, a ovdje su prikazane karte od 15. do 18. st. Tako da, sve ono što ovim kartama nedostaje, kao što je uvođenje novih metoda istraživanja i prezentovanja, kao i napredak geografije i kartografije donosi vrijeme u 19. stoljeću.
JU «Centar za kulturu, sport i informisanje» Bužim / Saima Lojić – Duraković
Bibliografija:
GAŠPAROVIĆ, R., 1970, Bosna i Hercegovina na geografskim kartama od prvih početaka do
kraja XIX. vijeka, Sarajevo, 1970.
KOZLIČIĆ, M., 2003, Regiones Flumina Unnae et Sanae in Veteribus Tabulis Geographicis:
Unsko-sansko područje na starim geografskim kartama, Sarajevo – Bihać, 2003.
KURIPEŠIĆ, B., 1950, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, priredio i preveo
Đ. Pejanović, Sarajevo, 1950.
NOVLJANIN, O. – HADŽINESIMOVIĆ, A., 1994, Odbrana Bosne 1736-1739. Dvije bosanske
kronike, preveli i priredili Fehim Nametak i Lamija Hadžiosmanović, Zenica, 1994.
RENNER, H., 1900, Herceg Bosnom uzduž i poprijeko. Putovanje. Privolom piščevom preveo s
drugog njemačkog izdanja I. Velikanović, Mitrovica, 1900.
SKARIĆ, V., 1927, O geografskoj nomenklaturi Bosne i Hercegovine, Glasnik Geografskog dru-
štva, svezak 13, Beograd, 1927, str. 30-53.